FROSSARD O BIBLIJI

Sveto pismo je duhovna hrana – ono se više jede nego što se čita

Biblija ili je ili nije nadahnuta knjiga. Ako je, poezija samo nešto nadodaje, a ne oduzima njezinoj istinitosti.

Stvaranje Adama

Foto: Michelangelo, Stvaranje čovjeka, 1511./ Wikipedia

Pristup Bibliji težak je bez priprave, bez dobroga vodstva i minimuma povijesne kulture. Poslije Er­nesta Renana povijesna je kritika znatno napre­dovala i to čitanje ″svetog teksta″, kako se nekad govorilo, za početnika je neizvjesno, prema tome koliko neprestani ispravci, pročišćavanja, pro­dubljivanja i različitosti smisla potkopavaju tlo pod njegovim koracima. Većina religioznih stručnjaka smatra danas Bibliju ″nadahnutim djelom″, što se može reći za bilo koji spjev iznimne vrijednosti. To je jedna knjiga između mnogih drugih, kojoj se uza sve to priznaje da sadržava original­nu religioznu misao te vrlo dragocjeno duhovno i moralno naučavanje. Ali danas ljudi općenito više ne vjeruju – kao nekada – da je bila pisana ″po diktatu″ samoga Boga. Doslovan smisao prepu­šten je nekim ortodoksnim Židovima, a prihvaće­ni su različiti načini čitanja (simboličko, alegori­jsko, sociološko, psihoanalitičko, strukturalno) što uključuje čitavu jednu kritičku raščlambu.

MEĐUTIM…

Za Ernesta Renana ″važnost povijesne kritike jest nijekanje nadnaravnoga″, a nije­kanje a priori nije znanstveno stajalište. Uosta­lom, povijesna kritika ne polazi od Renana, nego od Spinoze. Konačno, ako je Biblija knjiga kao sve druge, onda ne vidimo zašto se tako uporno pale svijeće kod njezina svečana čitanja i zašto ju se okružuje obredom koji je nepoznat u bi­bliotekama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ja ne bih znao reći kako ″treba″ čitati Bibliju, ali mogu reći kako je sam čitam.

Je li Biblija ″nadahnuta″ ili ″diktirana″ knjiga – u mojim očima to je isto jer je isti izvor nadah­nuća ili diktata. Dakle, poslije mojega obraćenja uv­jeren sam da nema nikakve razlike između onoga što Bog jest i onoga što Bog govori. On jest u svojoj riječi. Sveto je pismo, dakle, prva inačica euhari­stije. Pogledajte držanje ortodoksnih Židova pred knjigom: oni se sagibaju nad njom dok je ne dotaknu čelom, upijaju redak i zabacuju glavu unatrag kao da će ga progutati, slično ka­ko rade ptice kad gutaju zrnje.

Sveto pismo je hrana, više se jede nego što se čita. U ri­ječima, koje su školjke božanskoga, treba tražiti način Božje prisutnosti, koja je tako otajstvena, kao u hostiji. Da se ne bojim neke ozlovoljiti, re­kao bih čak da je Biblija jedina knjiga gdje riječi nemaju važnosti: to su prozori otvoreni svjetlosti te njihov oblik malo znači. Ako mi netko kaže da su se tekstovi zasigurno mijenjali tijekom neka­dašnjih razdoblja, što je kritika više no jednom pokazala, mirno ću odgovoriti da to nema velikoga značenja, osim za stručnjake, istraživače, radoznalce ili kako je govorio Léon Bloy, za one ″koji trijebe bubamare″. Ja uzimam Bibliju onako kako mi je Crkve daju, s ili bez napomena egzegeta: Bog je sposoban poučiti bez riječi ili pomoću bilo kojih riječi. Tražim njegovu prisutnost i zvuk nje­gove riječi, prema onoj Kristovoj: ″Moje ov­ce poznaju glas moj″ (usp. Iv 10,4) – a ne kaže: ″Moje ovce poz­naju moju misao″. Biblija je za mene instrument te glazbe.

Opet ponavljam, to je moj način čitanja Biblije. Ne kažem da je on najbolji, svatko ima pravo dati prednost drugim, učenijim načinima, ali se bojim da oni, dotjerujući stalno tekstove, na kra­ju ne pobrkaju valove i tako učine nečujnim onaj glas kojem nema ravna.

Opis stvaranja u Bibliji –  je li to spjev?

Nema sumnje, kažu, Biblija donosi dva opisa st­varanja, sastavljena u različitim razdobljima, prvi je dan čitatelju oko 550 godina prije Kri­sta, a drugi četiri stoljeća ranije; danas se smatraju legendarnima. To su tekstovi bez povijesnih ili znanstvenih ambicija. Prema nekim religioznim enciklopedistima dvostruko biblijsko opisivanje stvaranja svijeta jest ″priča naivne poezije, bez druge namjere doli da konkretnim slikama da odgovor na temeljna pitanja″ kao što su pitanja: ″Odakle su čovjek i zla koja ga tište″, i tako dalje. Svakako se, dakle, radi o spjevu s poučnim sadr­žajem, a taj spjev ostavlja slobodan prostor za manje naivna shvaćanja o postanku i životu ljuds­kih bića.

MEĐUTIM…

Biblija ili je ili nije nadahnuta knjiga. Ako je, poezija samo nešto nadodaje, a ne oduzima njezinoj istinitosti.

Pri određenom načinu govorenja o poeziji mogu se naslutiti tragovi nekoga starog prijezira, na neki na­čin industrijskog, prema tobože neplodnim aktivnostima duha što se ne mogu upravljati.

Ipak, dovoljno se podsjetiti da riječ spjev, poema potječe od grčkoga glagola koji znači ″činiti″ ka­ko bismo shvatili da je poezija govor koji je prim­jeren za opis stvaranja koje je i samo neizmjeran, nedovršen spjev; svatko od nas je pozvan dodati koju crtu, riječ, slog ili jedno slovo. Može se poći još dalje i reći da uopće nema načina izražavanja koji bi tako dobro odgovarao djelu Božjem.

Umjesto da se dičimo nekom znanošću koju ne posjedujemo jer sve naše znanje nije sposobno odgo­voriti na ″temeljna pitanja″ što ih postavljamo od postanka svijeta, mi bismo trebali zahvaliti Bogu što nam je progovorio tim jezikom poezije, jedi­nim što je – milošću njegove krajnje ljubavi – da­rovan u isto vrijeme našim slabim silama i najuz­višenijim željama našega duha.

André Frossard

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 6. rujna 2015.

Možda vam se svidi