Foto: Vatican Radio

Foto: Vatican Radio

Može se činiti pretjeranim, no imam dojam da Evanđelje brže i životnije prolazi ovom zemljom dok ga pronosimo pješice. Dakako, ostaje pitanje koliko će na taj način daleko doprijeti. No sigurno je da ondje gdje pješice prolazi, Evanđelje ostavlja svoje neizbrisive tragove, da se ondje gdje se licem u lice susretne s nekim, događaju susreti koji mijenjaju živote, koji mogu mijenjati svijet.

Ići pješice ne čini se u ovo vrijeme odviše učinkovitim, jednako kao što se ne čini probitačnim biti čovjek, napose čovjek Evanđelja. Unatoč tome, duboko sam se osvjedočio o snazi Evanđelja: ono održava život ovoga svijeta. Tvoj i moj život, ništa manje i živote onih koji nimalo ne mare za njega.

Dok promatram papu Franju na Lampedusi, papu Franju koji je – kako sam reče – došao među nas s kraja svijeta, pitam se po čemu smo mi u središtu svijeta? Može se zapadnu civilizaciju nazivati središtem suvremenog svijeta. Može, unatoč njezinom zamiranju. Unatoč zamiranju smisla i sućutnosti u njoj. No dok promatram papu Franju na Lampedusi biva mi krajnje razgovijetno kako mi svoje živote živimo na rubovima svojih srca, svoju vjeru na rubovima Evanđelja i pritom nam je još blisko zaključiti da je upravo to prava mjera.

Do neki dan nisam ni znao za Lampedusu. Znao sam za neke ljude koji se u raznim dijelovima svijeta trude domoći boljih životnih uvjeta za sebe i za svoje i pritom smrtno stradavaju. Znao sam za pretrpane lađe izbjeglica koje tako često ne stižu do cilja. Znao sam za spomenik „Vrata bez povratka“ u Beninu, podignutima na mjestu odakle su svojedobno nebrojeni, oteti iz svog zavičaja, odvedeni u ropstvo kako bi poslužili dobrobiti zapadne civilizacije. Ali nisam znao za spomenik „Vrata Europe“ na Lampedusi podignut u spomen na one brojne tisuće koji su od 1988. umrli na europskim granicama, na granicama naše ravnodušne civilizacije krcate samoopravdavanjima i sljepilom za potrebe drugih.

„I zaplaka Isus.“ – jedna mi je od najdojmljivijih evanđeoskih rečenica, rečenica koja me potresa. Pamtim to ganuće, pamtim tu bol i kod blaženoga Ivana Pavla II. Promatram je sada kod pape Franje i zahvalan sam što nam je čovjek s kraja svijeta ukazao na središte naših odnosa: na središte naših srca, na središte Evanđelja. Na zauzetost dostojnu srca i Evanđelja.

Papa Franjo doima se poput čovjeka koji nema odviše vremena ali je odlučio ići pješice jer je odlučio svakom koraku dati svoje srce, svaki svoj korak otvoriti za susret, barem za mogućnost susreta. Njegove riječi tako jednostavne, tako neposredne, naprosto iz srca, iz Evanđelja izvađene, pune su životne i vjerničke mudrosti. Ne mudrosti umnika, nego mudrosti zauzetih, onih koji su se uistinu odazvali Božjoj riječi.

Papa Franjo ukazuje nam da nam samo sućutnost daruje ljudsko, evanđeosko lice. Da smo bez sućutnosti bezlični – ljudi bez srca, bez Evanđelja. Ljudi bez ljudskosti.

O Bože, daj mi, daj svima nama, daj cijeloj zapadnoj civilizaciji svoje zauzeto srce, svoje srce od mesa! 

Stjepan Lice

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru bitnih informacija – klikni like[/facebook]