“Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (…) i jednodušnog mišljenja Otaca”, ispovijedamo da su “sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista”.

Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovitog života i javnog djelovanja bili su već spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva. Nagoviještali su i pripremali ono što će on dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova života osnov su onomu što Krist, sada, po službenicima Crkve, podjeljuje u sakramentima, jer je “ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva”.

Kao “sile koje izlaze” iz uvijek živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koje je Crkva, sakramenti su “Božja remek-djela” u novom i vječnom savezu.

Sakramenti Crkve

Crkva je, po Duhu koji je upućuje “u svu istinu” (Iv 16,13), malo-pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Božjih otajstava, pobliže odredila njihovo “podjeljivanje”, kako je učinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere. Tako je Crkva tijekom stoljeća bila u stanju raspoznati da među njezinim liturgijskim slavljima ima sedam takovih koja su, u pravom smislu riječi, sakramenti od Gospodina ustanovljeni.

Sakramenti jesu sakramenti “Crkve” u dvostrukom značenju: “po njoj” su i “za nju”. Jesu “po Crkvi” time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu “za Crkvu” jer upravo “sakramenti čine Crkvu”, ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi.

Budući da s Kristom-Glavom čini “tako reći jedinstvenu otajstvenu osobu”, Crkva u sakramentima djeluje kao “svećenička organski uređena zajednica”: po krstu i potvrdi svećenički narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, neki vjernici, “zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću”.

Služba svetoga reda ili ministerijalno svećeništvo u službi je krsnom svećeništvu. Ono jamči da, u sakramentima, upravo Krist djeluje po Duhu Svetomu za Crkvu. Spasenjsko poslanje od Oca povjereno utjelovljenom Sinu, povjereno je apostolima i po njima njihovim nasljednicima: oni primaju Duha Isusova da djeluju u njegovo ime i u njegovoj osobi. Zaređeni službenik je, dakle, sakramentalna veza koja povezuje liturgijski čin s onim što su rekli i učinili apostoli i, po njima, s onim što je rekao i izvršio Krist, izvor i temelj sakramenata.

Tri sakramenta: krst, potvrda i sveti red podjeljuju, osim milosti, sakramentalni biljeg ili “pečat” po kojemu kršćanin sudjeluje u Kristovu svećeništvu i pripada Crkvi prema različitim stanjima i službama. To suobličenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je; u kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti.

Sakramenti vjere

Krist je poslao apostole da “u njegovo ime (…) propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima” (Lk 24,47). “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Poslanje krštavanja, dakle sakramentalno poslanje, uključeno je u poslanju naviještanja Evanđelja jer se sakrament pripravlja riječju Božjom i vjerom koja je pristajanje uz tu riječ:

Božji se narod prvotno sabire Riječju Boga živoga. (…) Propovijedanje riječi potrebno je za samu službu sakramenata jer se radi o sakramentima vjere, koja se iz riječi rađa i njome hrani.

“Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje Tijela Kristova i iskazivanje štovanja Bogu; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere“.

Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan da uz nju prione. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: “Lex orandi, lex credendi“. Zakon molitve zakon je vjere, Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i žive predaje.

Zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni udešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva Liturgije.

Osim toga, budući da sakramenti izražavaju i razvijaju zajedništvo vjere u Crkvi, lex orandi – zakon molitve jedan je od bitnih kriterija dijaloga oko ponovne uspostave jedinstva kršćana.

Sakramenti spasenja

Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament označuje. Bog Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi svakog sakramenta, izražava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći.

To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operato (doslovno: “samim time što je čin izvršen”), tj. snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da “sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći”. Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.

Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. “Sakramentalna milost” jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličujući ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalnog života to da Duh posinaštva pobožanstvenjuje vjernike životno ih sjedinjujući s jedinim Sinom, Spasiteljem.

Sakramenti vječnoga života

Crkva slavi otajstvo svoga Gospodina “dok on ne dođe” i dok Bog ne bude “sve u svemu” (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija teži k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: “Marana tha!” (1 Kor 16,22). Liturgija se tako pridružuje Isusovoj želji: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama (…) dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva već prima zalog svoje baštine, već ima udjela u vječnom životu, “iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista” (Tit 2,13). “I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ (…) Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk22,17.20).

Sveti Toma ovako sažima različite dimenzije sakramentalnog znaka: “Sakrament je znak koji obnavlja spomen onoga što je prošlo, tj. muke Kristove; koji pokazuje ono što se događa u nama po muci Kristovoj, tj. milost; koji proriče, pretkazuje buduću slavu”.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve