Da bismo odgovorili na ovako postavljeno pitanje, potrebno je najprije ukratko protumačiti što je to eutanazija. U Rječniku stranih riječi kaže se da je eutanazija laka smrt i olakšavanje smrtne muke, ublažavanje boli umirućem pomoću narkotika i usmrćenje neizlječivo bolesnih. Očito je, dakle, da se bitno radi o dva pristupa: pomoć bolesniku da mu se ublaže boli i usmrćivanje neizlječivo bolesnih.

U prvom slučaju pomoć bolesniku obveza je i dužnost. Tu su načelno stvari jasne. U čemu je onda problem? Što ako lijekovi ne pomažu, ako aparati samo održavaju vegetiranje organizma bez nade u boljitak, a isključenje instrumenata vodi sigurnoj smrti? Evo što kaže Katekizam Katoličke Crkve:

Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti i zakonit. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban, ili kad nije tako, oni koji imaju na to zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak. I onda kad se ocijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralna u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno liječenje (olakšanje boli) je povlašten oblik nesebične ljubavi. U to ime treba ga poticati. (KKC 2278–2279)

Druga je stvar kod takozvane izravne eutanazije, koja se sastoji u stanovitom medicinskom postupku kojim se bolesnika, s motivom da ga se oslobodi patnje, prijevremeno šalje u smrt. To je u stvari direktno ubojstvo. Mi kršćani čvrsto držimo kako je i bolesnik osoba s ljudskim dostojanstvom i pravom na život. Stoga je i izravna eutanazija, kao dokrajčenje života prikraćenima, bolesnima ili onima koji su na samrti, čin ubojstva koji se teško protivi dostojanstvu ljudske osobe i poštivanju Boga, izvora života. Neke su zemlje, nažalost, dozvolile izravnu eutanaziju. Tako npr. bolesnici i starci iz Nizozemske odlaze na liječenje u druge zemlje, iz straha da netko na njima i kad budu teško ili neizlječivo bolesni, ne primijeni eutanaziju.

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net.

U nastavku donosimo odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve koji govori o svetosti ljudskog života i o eutanaziji.

2258 »Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića.«

2259 U izvješću kako Kain ubija brata Abela, Sveto pismo otkriva da je u čovjeku, od samih početaka ljudske povijesti, bilo srdžbe i pohlepe, posljedicâ istočnoga grijeha. Čovjek je postao neprijatelj sebi sličnom biću. Bog proglašuje opakost toga bratoubojstva: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da s ruke tvoje proguta krv brata tvoga« (Post 4, 10-11).

2260 Savez između Boga i čovječanstva isprepleten je podsjećanjem da je ljudski život Božji dar i da u čovjeku ima ubilačkog nasilja: »A za vašu krv, za vaš život tražit ću račun […]. Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer je čovjek na sliku Božju stvoren« (Post 9, 5-6). Stari zavjet uvijek je smatrao krv svetim znamenom života. Taj je nauk prijeko potreban u svako doba. (…)

2261 Sveto pismo potanje određuje zabranu pete zapovijedi: »Ne ubijaj nedužna i pravedna« (Izl 23, 7). Hotimično ubojstvo nedužnoga teško se protivi dostojanstvu ljudske osobe, »zlatnom pravilu« i Stvoriteljevoj svetosti. Zakon koji zabranjuje čovjekovo ubojstvo općevažeći je: obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda.

2262 U Govoru na gori Gospodin podsjeća na zapovijed »Ne ubij« (Mt 5, 21), dodajući na to zabranu srdžbe, mržnje, osvete. Štoviše: Krist traži od učenika da pruže i drugi obraz, da ljube svoje neprijatelje. Sam se nije branio i naložio je Petru da vrati mač u korice. (…)

2276 Oni kojih je život onemoćao ili oslabio zahtijevaju posebno poš tovanje. Bolesne i osobe s posebnim potrebama treba potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno.

2277 Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama s posebnim potrebama, bolesnima ili umirućima. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Pogreška u procjeni, u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.

2278 Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od »terapeutske upornosti«. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i bolesnikov zakoniti probitak.

2279 I onda kad se smatra da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno je liječenje (olakšanje boli) povlašten oblik nesebične ljubavi. Zbog toga ga treba poticati.