Sveti Pavao koji jako inzistira na jedinstvenosti Kristova posredništva piše u Poslanici Rimljanima: “Ali zaklinjem vas, braćo, Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju Duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem.” (Rim 15,30-32) Jednako tako, on i sam moli za druge: “Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada – uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.” (Fil 1,4-6)

U Starom zavjetu Mojsije i proroci na puno mjesta stoje kao posrednici u molitvama ljudi prema Bogu. Dakle, posredništvo u molitvi nije nešto što se protivi Božjoj svemoći, nego izražava solidarnost i zajedništvo u vjeri među Božjim stvorenjima. A ako to zajedništvo među ljudima na zemlji ne oduzima od Božjega dostojanstva, zašto bi to činile molitve upućene nebeskim stvorenjima. Kada se njima molimo, zapravo ne tražimo neku milost koja dolazi od njih, već uvijek iskamo njihovo posredništvo kod Boga za nas. Dakle, kada govorimo o tome da nas sveci “zagovaraju” mislimo na to da oni također upravljaju svoje molitve Bogu za naše potrebe.

Svetost u Bibliji

Biblija na više mjesta govori o svetosti i svecima, neprestano ističući da se ta svetost jedino i isključivo sastoji u njihovoj ispunjenosti Božjom milošću. Stoga se ljudi uz svoje grijehe mogu isticati i svojom svetošću. Sveti Pavao o sebi govori kao “prvom među grješnicima” (1Tim 1,15), ali se je u isto vrijeme isticao svojom svetošću. Kršćani su sveti po krštenju u kojem se ucjepljuju u Krista i bivaju s njime suukršeni. Jednako tako, time postaju i hramovi Duha Svetoga. Poslanica Kološanima na samom početku sadrži ovaj ulomak (Kol 1,1-12):

Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu. Milost vam i mir od Boga, Oca našega!

Zahvaljujemo Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, svagda za vas moleći. Jer čuli smo za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju gajite prema svima svetima poradi nade koja vam je pohranjena u nebesima. (…) Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.

Posredništvo svetih

Scott Hahn u svojoj knjizi Znakovi života objašnjava kako je svetost jednostavno opći kršćanski poziv, ali osvrćući se i na sam biblijski ulomak primjećuje kako Pavao jasno razlikuje svete na Zemlji (Kološane) i svete u svjetlu. Ove posljednje Poslanica Hebrejima (12,1) naziva “oblakom svjedoka”. I upravo prema tim svetima su kršćani stoljećima iskazivali štovanje. Ono se jasno razlikuje od načina iskazivanja časti (klanjanja) koje se iskazuje samo Bogu. Štovanje koje daje svecima sličnije je dubokom i predanom poštovanju koje na zemlji iskazujemo svojim roditeljima ili drugim osobama koje su nam poslužile kao uzor.

Nema ništa loše u tome da i njim zamolimo da se mole za nas. Sam Pavao u istoj poslanici savjetuje Kološanima sljedeće: “U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan; da ga očitujem propovijedajući kako treba.” (Kol 4,3). Dakle, poziva ih da mole i za njega. To je moguće upravo zato što svi mi imamo udjela u božanstvu Isusa Krista koji je “jedini posrednik između Boga i ljudi” (1Tim 2,5). U samim evanđeljima Isus u paraboli također opisuje nebesko posredovanje (usp. Lk 16,27-28).

Rana Crkva i štovanje svetaca

Rana Crkva također je iskazivala poštovanje prema svetima koje se bitno razlikuje od kulta predaka. Ona njih nije smatrala mrtvima, već živima. Boraveći u Božjoj blizini, oni su itekako prisutni u Crkvi koja je mistično Kristovo tijelo, te nakon smrti postaju još više na nju povezani. Koga onda kršćani štuju kada štuju svece? Sv. Pavao pišući Korinćanima kaže: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.” (1Kor 11,1). Stoga, štovati sv. Pavla znači slaviti Krista čija se milost na čudesan način očitovala u Pavlovu životu. Analogno tome – životu svih svetaca. Krist je onaj koji u njima živi i pomoću kojega mogu činiti djela koja je i on činio te s pravom mogu reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20)

Sv. Augustin je u četvrtom stoljeću pisao:

Istina je da kršćani iskazuju religijsko poštovanje spomenu mučenika, da bi nas potakli na nasljedovanje i da bismo stekli udjela u njihovim zaslugama i pomoć u molitvama. Ali mi ipak ne gradimo oltare niti jednom mučeniku, već na spomen mučenika. Nikada se nije desilo da je onaj tko predsjeda oltaru na grobu svetaca rekao: ‘Donosimo prinos tebi, o Petre’ ili ‘tebi, Pavle” ili ‘tebi, Ciprijane’. Prinosi se daju Bogu, koji je dao krunu mučeništva, a na spomen onih koji su njome okrunjeni…

Mučenike poštujemo jednakom prisnošću koju osjećamo prema svetim Božjim ljudima u ovom životu kada znamo da su njihova srca spremna podnijeti istu patnju za istinu Evanđelja. Više je prisnosti u našim osjećajima prema mučenicima zato što znamo da je njihova bitka završena, stoga možemo s većom sigurnošću slaviti one koji su već pobjednici u nebu nego ono koji se ovdje još bore. Istinsko božansko slavljenje, koje Grci nazivaju ‘latria’ (za što nema riječi u latinskom), mi i u nauku i u praksi iskazujemo jedino Bogu. Ovom slavljenju pripada prinos darova i žrtvi, kao što vidimo u riječi ‘idolatrija’ koja označava davanje hvale idolima. Prema tome, mi nikada ne prinosima niti tražimo od ikoga da prinosi, žrtvu mučenicima, svecima ili anđelima. Svatko tko upadne u ovakvu pogrešku biva naukom poučen, bilo putem ispravka bilo putem upozorenja.

Potvrda Crkve

Iz ovoga si mogao zaključiti zašto se molimo svecima za zagovor i koji je ispravan stav u njihovu štovanju. Jasno je da nam i njihov život predstavlja primjer za nasljedovanje, tj. uzor kako ostvariti svetost u svom životnom staležu i situaciji. U skladu s tim svakome je lakše se poistovjetiti s nekim svecem koji je prošao sličan životni put ili ga na poseban način inspirira. Sveti Toma je bio jedan od najvećih crkvenih naučitelja u povijesti, veliki intelektualac i važna osoba svoga doba. Prema tome, nije nimalo neobično što je zaštitnik studenata. To ne znači da ima posebnu “vezu kod Boga”, niti nebo funkcionira po principu veza. Ali studenti u njemu mogu vidjeti uzor kako povezati razum i vjeru, kako se ne uzoholiti znanjem i moliti mu se za posredništvo kod Boga. To ne znači da se za pomoć pri učenju ne mogu moliti i drugim svecima.

Dakle, da bi se sve to shvatilo potrebno je krenuti od temelja i Crkvu gledati ne kao skup zasebnih individua koje stoje u odnosu JA-BOG, već kao zajedništvo osoba koje su pozvane graditi Kraljevstvo Božje. Sveti Pavao je možda najviše truda uložio u to da kršćanima posvijesti da su oni sami Tijelo Crkve kojemu je Krista Glava. Jedna te ista Crkva postoji na zemlji i na nebu, jedna putujuća jedna proslavljena, objedinjena u Kristu. Zašto onda odbijati to zajedništvo? Na pitanje “Je li nam dosta Isus” možemo odgovoriti pozitivno. Ali sam taj Isus nas je pozvao na zajedništvo. To što imamo Boga kao jednoga Oca ne znači da moramo odbaciti sve one koje imamo kao braću. Ni one na nebu ni one na zemlji.

Marijina se posebna važnost sastoji u njezinoj jedinstvenoj ulozi koju je odigrala u povijesti spasenja. Katekizam o toj njezinoj ulozi govori u čitavom jednom poglavlju (br. 963-972) u kojemu je to pitanje opširno razloženo.

Damir Stojić | Studentski pastoral