Zašto se odrasli moraju pripravljati za krštenje?

Načeli ste vrlo važno pitanje iza kojeg se krije jedan od temeljnih suvremenih nesporazuma kojemu su nažalost žrtve mnogi vjernici koji dosad nisu bili spremni učiniti napor da bi bolje upoznali razloge svoje vjere pa i vjeru samu.

U Katoličkoj Crkvi mala djeca primaju sakrament krštenja na temelju vjere svojih roditelja (barem jednoga) i svojih kumova te na temelju njihova jasno i glasno izraženog obećanja da će to dijete odgojiti u vjeri Crkve što se u obredu dijeljenja toga sakramenta izričito opetuje. Naime, isključivo roditelji imaju pravo odlučiti koji će odgoj, vjerski ili koji drugi, dati svome djetetu. Služeći se tim pravom, roditelji odlučuju hoće li ili neće krstiti u Katoličkoj ili kojoj drugoj Crkvi svoje dijete. Ako se odluče za krštenje, znači da su se odlučili, makar načelno, svome djetetu dati i kršćanski odgoj. Stoga se ne može reći, kako Vi tvrdite, da se djeci podjeljuje sakrament krštenja bez ikakve priprave. Štoviše crkvene smjernice upravo zahtijevaju od pastoralnih djelatnika da, kad je god to moguće, a osobito prilikom prvog djeteta, priprave roditelje i kumove prije slavlja sakramenta krštenja njihova djeteta kako bi bolje razumjeli važnost i dalekosežnost toga najvažnijeg sakramenta po kojem se čovjek suobličava samome Kristu te dobiva mandat da u svijetu postane po svom životu drugi Krist. Pred tako velikom zadaćom takva je priprava zaista potrebna, osobito onim roditeljima i kumovima koji nisu imali prilike u svome vjerničkom sazrijevanju temeljitije upoznati svoju vjeru, a i svima kako bi uspjeli ispuniti zadaću koju svečano preuzimaju na slavlju krštenja da će odgojiti svoje dijete u ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku. A to znači otkriti djetetu Boga kao najvećega prijatelja prema kojemu onda samo dijete u svojoj slobodi može zauzeti svoj osobni prijateljski stav.

Iz Vašeg pitanja stječe se dojam kao da bi bilo dosta dijete ili odrasloga krstiti te da je time sve završeno. Kad bi se zaista tako poimao sakrament krštenja, to bi značilo da mu se pristupa magijski a ne vjernički, tj. da će sam sakrament sve učiniti u životu krštenika automatski, a sam krštenik ništa više nije dužan poduzeti. Stvarnost je upravo suprotna: premda se na nadnaravnoj razini po sakramentu krštenja dogodilo neopozivo suobličenje s Kristom, da bi krštena osoba pokazala svoje pravo, novo lice, nuždan je osobni napor. Da bi ono što se dogodilo na nadnaravnoj razini bilo vidljivo na naravnoj razini, nužno je da dijete koje se krsti upozna Boga, njegovu Objavu, otajstva vjere, da sve to u svojoj slobodi i po svojoj osobnoj volji prihvati i odgovori svojim načelnim i konkretnim životnim stavom.

Ako se odbaci magijski pristup sakramentu krštenja, upravo apsurdno zvuči Vaš prijedlog da se odraslima na temelju nekakvog papira o krštenju roditelja, kumova ili bližih rođaka jednostavno podijeli sakrament krštenja. Odrasla osoba prije ulaska u bilo kakvu udrugu želi shvatiti smisao te udruge, želi vidjeti što će to donijeti dobra njoj samoj i drugim ljudima. Nipošto nije dovoljna samo želja pa da se zbog toga postane članom ma i najjednostavnije organizirane zajednice. Ulazak odrasle osobe u crkveno zajedništvo nezamisliv je bez dobrog poznavanja Boga, bez poznavanja nadnaravnosti Crkve i bez poznavanja smisla ulaženja u crkveno zajedništvo. Nezamislivo je da bi odrasla osoba, koja se služi zdravim razumom i slobodnom voljom, donijela tako važnu životnu odluku a da prije ne bi sama znala što ta odluka za sobom povlači.

Motivi ili želje da odrasla osoba postane kršćaninom mogu biti vrlo različiti, katkad čak i takvi koji nemaju nikakvu vezu s kršćanstvom, vjerom ili Bogom. No tijekom priprave, koja u našoj Crkvi po odredbi Hrvatske biskupske konferencije mora trajati najmanje jednu godinu, svaka odrasla osoba pročišćava svoje motive za ulaženje u crkveno zajedništvo ili, ako se pak to ne dogodi, odustaje od primanja sakramenta krštenja. Priprava odraslih za primanje toga sakramenta zapravo je njihovo upoznavanje s Bogom, Božjom radosnom viješću, Božjim pozivom koji je pojedinačno upravljen svakom pripravniku da bi osobno iz svoje kože, iz svojih okolnosti mogao na njega odgovoriti. Samo oni pripravnici koji su prepoznali Božji poziv i koji su shvatili što Bog od njih očekuje u njihovu konkretnom životu postaju sposobni primiti sakrament krštenja, postati članovi Crkve te ostvarivati život po Kristu i Duhu Svetome.

Dok je nekada u prošlosti bilo važnije da čitavo javno ozračje bude kršćansko i da se ljudi ponašaju u skladu s tim kršćanskim ozračjem, u naše doba, koje je poznato po sučeljavanju i konkurentskom nuđenju brojnih idejnih, ideoloških i religioznih sustava, najvažniji je osobni izbor, osobna odluka donesena u slobodi i u ispravno formiranoj savjesti. A takva se odluka ne može donijeti bez prethodnog dobrog poznavanja Božje poruke i Božjeg poziva, a što se upoznaje u prijeko potrebnoj pripravi. Svećenici zaista ne mogu obeshrabriti istinske tražitelje, mlade ljude koji stvarno žele prihvatiti kršćanstvo, ako zahtijevaju da ga po primjerenoj pripravi najprije upoznaju da bi odluka za krštenje bila zrela.

Ako je netko pravoslavac, onda znači da je već kršten i kršćanin, pa se ponovno i ne može krstiti. A ako netko iz islama želi prijeći na kršćanstvo, dužan je – kao i onaj koji nije pripadao nijednoj vjerskoj zajednici – proći pripravu i nakon upoznavanja kršćanstva u slobodi donijeti svoju životnu odluku.

Izvor: Glas Koncila