Dušobrižništvo u vojno-redarstvenoj sredini iziskuje posebnu pažnju i ustroj, jer je to zasebni način života i djelovanja s mnogim posebnostima. Upravo stoga Crkva nastoji uspostaviti samostojne vojne ordinarijate kao personalne biskupije te njima povjerava duhovnu skrb za sve one koji na bilo koji način, trajno ili privremeno, obnašaju odgovorne službe u vojsci i policiji za očuvanje cjelovitoga mira i slobode građana i cijele državne zajednice u njezinim priznatim državnim granicama.

Veliki broj demokratskih zemalja uspostavio je dušobrižništvo vojske i policije, vodeći posebnu brigu o njihovu posebnom životu.

Nakon dugih i temeljnih priprava, Sveta Stolica i Republika Hrvatska 25. travnja 1997. uspostavljaju Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj, a Sveta Stolica odmah imenuje i prvoga vojnog biskupa – mons. Jurja Jezerinca. Nakon uspostave vojne biskupije počinje ustroj vojnih kapelanija. Do sada je uspostavljeno 25 vojnih kapelanija u Hrvatskoj (22 za vojsku i 3 za policiju).

Apostolska konstitucija pape Ivana Pavla II. o duhovnoj skrbi za vojnike Spirituali militium curae ovako definira ulogu svećenika u vojsci i policiji: U dodijeljenom području i prema povjerenim osobama svećenici, koji se u Ordinarijatu nazivaju i kapelanima, imaju župnička prava i obveze (točka 8 navedene konstitucije). Valja naglasiti da jurisdikacija vojnoga biskupa i kapelana nije teritorijalna nego osobna, tj. oni koji po svojoj službi pripadaju Ordinarijatu, tj. jurisdikciji, podliježu i onda kada se nalaze i izvan državnih granica.

Vojni kapelani imaju svoje bogoslužne i uredske prostore unutar vojarni i policijskih uprava, omogućen im je stalan pristup djelatnicima vojske i policije, u svečanim prigodama mogu nositi vojne i redarstvene odore s pripadajućim oznakama (bez naoružanja) te za svoj rad primaju propisanu naknadu.

don Stjepan Lončar

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.