Prije dvije godine, nakon što sam već nekoliko godina radio na svom sadašnjem poslu, osjetio sam da je napokon došao trenutak za unapređenje o kojem sam dugo sanjao. U sebi sam bio uvjeren da ga zaslužujem. I prema suptilnim nagovještajima šefa i kolega, bio sam siguran da se sprema.

Obitelji sam rekao da je gotovo sigurno. Bio sam uzbuđen što ću moći više pridonositi štednji za fakultet naših sinova. Bio sam spreman na slavlje.

A onda, na dan kada su objavljena unapređenja – mog imena nije bilo na popisu.

Bio sam slomljen.

Iako sam čestitao kolegama koji su napredovali, u sebi nisam bio istinski sretan zbog njih. Srce mi je gorjelo od zavisti. Osjećao sam se obeshrabreno, frustrirano, pa čak i pomalo bijesno.

Nisam mogao priznati da su možda oni to unapređenje zaslužili više od mene. I nisam mogao prestati željeti biti na njihovom mjestu.

Što je zavist – i zašto je toliko pogubna?

Sveti Toma Akvinski definirao je zavist kao „žalost zbog tuđega dobra“ (Summa Theologica). Sramim se priznati – to je bilo točno ono što sam osjećao.

Sveti Jakov u svojoj poslanici piše da je zavist ozbiljan problem. A to je problem koji rađa druge probleme:

“Je li tko mudar i razborit među vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti. Ako u srcu imate gorku zavist i svadljivost, ne uznosite se i ne lažite protiv istine! Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska. Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.” (Jak 3, 13-16)

Zavist, dakle, nije samo loša – ona je đavolska. Dolazi od samog Sotone. I iz nje proizlazi svaka vrsta nereda i zloće.

Kada nisam dobio unapređenje, počeo sam tražiti razloge. A zbog zavisti – zbog svoje „žalosti nad tuđim dobrom“ – krivio sam sve osim sebe. Moje su misli postale potpuno iskrivljene, pa čak i, usuđujem se reći, zle.

Nažalost, to nije bio jedini put kad nisam bio sretan zbog drugih.

Zavidim prijateljima koji imaju veće kuće, bolje poslove ili puniji bankovni račun.
Zavidim roditeljima koji, čini se, bolje odgajaju svoju djecu.
Zavidim piscima čije tekstove čitaju tisuće više ljudi nego moje.

Umjesto da se radujem njihovom uspjehu, često ih u sebi umanjujem nizom „ali“:

  • Ima sjajan posao, ali radi toliko da rijetko viđa obitelj.

  • Ima puno novca, ali većinu je naslijedila.

  • On je popularan autor, ali imao je veze u izdavačkoj kući.

Umjesto da budemo radosni zbog drugih, često gunđamo, tražimo mane – samo da bismo se osjećali bolje u vlastitoj koži.

Ali osjećamo li se uopće bolje?
Ja ne.
Naprotiv, nakon toga osjećam se grozno. A vi?

Ljubav – protuotrov za zavist

„Ljubav je bogoslovna krepost po kojoj Boga ljubimo iznad svega radi Njega samoga, a bližnjega kao samoga sebe radi ljubavi prema Bogu.“ (Katekizam Katoličke Crkve, 1822)

Ova definicija dolazi iz samih Isusovih riječi:

„Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je prva i najveća zapovijed. Druga, slično ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Mt 22,37–39)

Rekao bih da je upravo punina ljubavi – potpuna ljubav prema Bogu i prema drugima – jedino što uistinu može izliječiti zavist koja se uvlači u naš život.

No, ne trebamo samo „voljeti bližnjega“, nego ga trebamo voljeti kao sebe samoga.

Lakše reći nego učiniti, zar ne?
Kako voljeti nekoga tko ima više od nas? Nekoga tko možda živi život koji bismo i sami htjeli živjeti?

Možda tako da umjesto na ono što drugi imaju, pogledamo ono što mi već imamo.

Kad zamijenimo želju za „više“ zahvalnošću za ono što imamo, zavist će sama od sebe nestati.

Tako sam i ja prebolio onu epizodu s unapređenjem.
Prepoznao sam vlastite blagoslove – vjeru, obitelj i materijalnu sigurnost. Zahvalio sam Bogu. I usmjerio se na ljubav prema ljudima oko sebe, čak i onima koji imaju više.

Ako vas zanima – na kraju sam doista bio unaprijeđen.
Ali i da nisam, ne bi bilo važno. Bio bih sretan zbog onih koji jesu.

Jer, doista – tko to ima bolje od mene?

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice Catholic Link.