Ne tako davno, u 1990-ima, deprivaciju samoće bilo je teško postići. Svakoga dana jednostavno je bilo previše situacija u kojima ste bili prisiljeni biti sami sa svojim mislima, željeli to ili ne – čekajući u redu, u gužvi u javnome prijevozu, hodajući ulicom, radeći u dvorištu. Danas je to, kako sam pokazao, postala raširena pojava.

Ključno je pitanje, naravno, treba li nas raširenost deprivacije samoće zabrinjavati. Pristupimo li mu apstraktno, odgovor nije očit. Sama pomisao da smo „sami“ nije primamljiva, a tijekom posljednjih dvaju desetljeća nametnuta nam je ideja da je bolje više povezanosti nego manje. Povodom najave inicijalne javne ponude za svoju tvrtku 2012., na primjer, Mark Zuckerberg slavodobitno je napisao: „Facebook… je izgrađen kako bi ostvario društvenu misiju – učiniti svijet otvorenijim i povezanijim.“1 

Ova opsjednutost povezivanjem očito je isuviše optimistična i lako je smatrati nevažnom njezinu pretjeranu ambiciju, no kada deprivaciju samoće stavimo u kontekst ideja o kojima smo prije govorili u ovome poglavlju, davanje prednosti komunikaciji pred refleksijom postaje razlog za ozbiljnu zabrinutost. Naime, izbjegavanjem samoće propuštamo sve ono dobro što ga ona pruža: mogućnost da jasnije sagledamo teške probleme, dovedemo u red svoje emocije, pronađemo moralnu hrabrost i učvrstimo odnose. Stoga, ako patite od kronične deprivacije samoće, opada vam kvaliteta života.

Uklanjanje samoće također donosi i nove negativne posljedice koje tek sada počinjemo shvaćati. Dobar je način istraživanja učinaka određenoga ponašanja promatrati populaciju koja to ponašanje dovodi do krajnosti. Kada se radi o neprestanoj povezanosti, ta se krajnost jasno vidi u mladih ljudi rođenih nakon 1995. godine – prve skupine koja je svoje tinejdžerske godine dočekala uz pristup pametnim telefonima, tabletima i stalnu internetsku povezanost. Većina roditelja i nastavnika potvrdit će da se oni neprestano koriste svojim uređajima. (Izraz neprestano nije preuveličavanje: udruga Common Sense Media provela je 2015. istraživanje u kojemu se pokazalo da tinejdžeri na medije – uključujući tekstualne poruke i društvene mreže – u prosjeku troše devet sati dnevno.)2  Ova skupina, dakle, može poslužiti kao svojevrsni pokusni kunić. Ako dugotrajna deprivacija samoće uzrokuje probleme, oni bi se najprije trebali pokazati na ovoj skupini. Upravo to i vidimo.

Prve naznake da ova hiperpovezana generacija pati primijetio sam nekoliko godina prije nego što sam počeo pisati ovu knjigu. Razgovarao sam s voditeljicom službe za mentalno zdravlje na jednome poznatom sveučilištu na koje sam bio pozvan održati govor. Ova mi je službenica rekla da je počela uočavati velike promjene u mentalnome zdravlju studenata. Sve donedavno centar za mentalno zdravlje na kampusu desetljećima se susretao s uobičajenom mješavinom problema mladih: čežnjom za domom, poremećajima prehrane, nešto depresije i povremenim slučajevima opsesivno-kompulzivnoga poremećaja. No odjednom se sve promijenilo. Naoko preko noći broj studenata koji traže pomoć u vezi s mentalnim zdravljem znatno se povećao, a u standardnoj mješavini problema mladih počeo se isticati problem koji je dotada bio relativno rijedak: anksioznost.

Rekla mi je kako se činilo da odjednom svi pate od anksioznosti i poremećaja povezanih s njom. Kada sam je upitao što misli da bi moglo biti uzrokom ove promjene, bez oklijevanja mi je rekla da je to vjerojatno povezano s pametnim telefonima. Nagli porast broja problema povezanih s anksioznošću dogodio se paralelno s dolaskom prvih generacija studenata odgojenih na pametnim telefonima i društvenim medijima. Primijetila je da ti novi studenti neprestano i mahnito procesiraju i šalju poruke. Činilo se očitim da neprestana komunikacija nekako pomućuje kemiju mozga studenata.

Nekoliko godina poslije predosjećaj ove administratorice potvrdila je profesorica psihologije na Državnome sveučilištu u San Diegu Jean Twenge, jedna od vodećih stručnjakinja na polju generacijskih razlika među mladim Amerikancima. U članku za časopis Atlantic od rujna 2017. Twenge kaže da ove trendove proučava već više od dvadeset i pet godina i oni se gotovo uvijek javljaju i rastu postupno. No, počevši od 2012., primijetila je promjenu u pokazateljima emocionalnih stanja u tinejdžera koja je bila sve samo ne postupna:

Blage padine linijskih grafikona [koje označavaju promjenu ponašajnih karakteristika po godinama rođenja] postale su strme planine i litice, a mnoge jasne karakteristike generacije milenijalaca počele su nestajati. U svim svojim analizama generacijskih podataka – od kojih neki sežu u 1930-e – nikada nisam vidjela takvo nešto.3 

Mladi rođeni između 1995. i 2012., skupina koju Twenge naziva „iGen“, pokazali su nevjerojatne razlike u odnosu na milenijalce, koji im prethode. Jedna je od najvećih i najproblematičnijih promjena psihološko zdravlje ove skupine. „Stopa slučajeva depresije i samoubojstava u tinejdžera drastično je porasla“, piše Twenge, a čini se da je glavni razlog tomu ogroman porast broja anksioznih poremećaja. „Nećemo pretjerati ako kažemo da je iGen na rubu najgore krize mentalnoga zdravlja u posljednjih nekoliko desetljeća.“4 

Što je potaknulo ove promjene? Twenge se slaže s intuicijom administratorice centra za mentalno zdravlje na sveučilištu i kaže da se ove promjene u mentalnome zdravlju „točno“ poklapaju s trenutkom u kojemu je posjedovanje pametnoga telefona postalo rašireno diljem Amerike. Karakteristika koja definira iGen, objašnjava, jest da su odrasli uz iPhone i društvene medije te ne pamte vremena prije stalnoga pristupa internetu. Cijenu za to plaćaju svojim mentalnim zdravljem. „Velik dio njegova pogoršanja može se povezati s njihovim telefonima“, zaključuje Twenge.5 

Istražujući anksioznost među tinejdžerima za New York Times Magazine, novinar Benoit Denizet-Lewis isto je tako otkrio da su se pametni telefoni isticali kao postojan signal među šumom vjerojatnih pretpostavki. „Anksioznost u djece sigurno je postojala i prije Instagrama,“ piše, „ali mnogi roditelji s kojima sam razgovarao smatraju da su navike njihove djece vezane uz tehnologiju – odgovaranje na poruke u svaka doba, objave na društvenim medijima, opsesivno praćenje filtriranih pothvata svojih vršnjaka – djelomično krive za njihove poteškoće.“6  Denizet-Lewis pretpostavio je da će tinejdžeri ovakve teorije odbaciti kao standardno roditeljsko gunđanje, ali to se nije dogodilo. „Na moje iznenađenje, anksiozni tinejdžeri dijelili su isto mišljenje.“ Student s kojim je razgovarao u centru za liječenje anksioznosti u kojemu boravi lijepo je to izrazio: „Društveni mediji su alat, ali su postali nešto bez čega ne možemo živjeti i što nas izluđuje.“7 

U sklopu svoje reportaže Denizet-Lewis intervjuirao je Jean Twenge, koja je jasno rekla da joj nije bila namjera optužiti pametni telefon: „Činilo se da je to prejednostavno objašnjenje negativnih pojava vezanih uz mentalno zdravlje tinejdžera,“8  no pokazalo se kao jedino objašnjenje koje odgovara vremenu. Mnoštvo je potencijalnih krivaca, od stresnih najnovijih događaja do sve većih školskih i akademskih očekivanja, postojalo prije nagloga porasta u broju slučajeva anksioznosti, koji je započeo oko 2011. godine. Jedini čimbenik koji je znatno porastao baš u to vrijeme jest broj mladih ljudi koji su posjedovali pametne telefone.

„Korištenje pametnih telefona i društvenih medija izgleda kao mogući krivac za porast problema s mentalnim zdravljem u tinejdžera“, rekla je Denizet-Lewisu. „Imamo dovoljno za uhićenje, a kako prikupljamo još podataka, možda bude dovoljno i za presudu.“9  Da bi naglasila hitnost ove istrage, Twenge je kao naslov svoga članka u Atlanticu odabrala izravno pitanje: „Jesu li pametni telefoni uništili jednu generaciju?“

Vratimo li se na našu analogiju s pokusnim kunićima, možemo reći da su nevolje iGena ozbiljno upozorenje na opasnost od deprivacije samoće. Čitava jedna skupina ljudi uklonila je iz života vrijeme nasamo sa svojim mislima, zbog čega im je mentalno zdravlje ozbiljno stradalo. Kada malo razmislimo, ovo ima smisla. Ti su tinejdžeri izgubili sposobnost da procesiraju i razumiju svoje emocije, ili da razmišljaju o tome tko su i što je zapravo važno, ili da grade čvrste veze, ili da jednostavno daju svome mozgu priliku da manje energije usmjeri u dijelove odgovorne za društvenu interakciju, koji nisu predviđeni za stalno korištenje, i taj višak preusmjeri prema drugim važnim zadacima kognitivnoga održavanja. Ne treba nas iznenađivati što ovi nedostaci vode do poteškoća u funkcioniranju.

Većina odraslih ne provodi toliko vremena povezana kao pripadnici iGena, ali ako ekstrapoliramo ove učinke na nešto blaže oblike deprivacije samoće, koji su postali uobičajeni u različitih dobnih skupina, rezultati su i dalje zabrinjavajući.

U interakciji sa svojim čitateljima doznao sam da su se mnogi pomirili s pozadinskim šumom blage anksioznosti koja prožima njihovu svakodnevicu. U potrazi za objašnjenjem te pojave ljudi moguće odgovore pronalaze u najnovijoj krizi – bila to recesija iz 2009. ili sporni izbori 2016. – ili je smatraju normalnom reakcijom na izazove odrasle dobi. No jednom kada počnete proučavati pozitivne učinke vremena provedena nasamo sa svojim mislima i susretnete se s teškim posljedicama po skupine koje ga eliminiraju iz svojega života, javlja se jednostavnije objašnjenje: ljudska bića trebaju samoću kako bi se razvijala. No posljednjih godina, a da toga nismo ni svjesni, sustavno smanjujemo količinu toga nužnog sastojka u svojim životima.

Jednostavno rečeno, čovjek nije stvoren da bi neprestano bio spojen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Cala Newporta “Digitalni minimalizam”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Facebook’s Letter from Mark Zuckerberg — Full Text, u: „Th e Guardian“, https://www.theguardian.com/technology/2012/feb/01/facebook-letter-mark-zuckerberg-text.
  2. Tweens, Teens, and Screens: What Our New Research Uncovers, u: „Common Sense
    Media“, 2. studenoga 2015., https://www.commonsensemedia.org/blog/tweens
    teens-and-screens-what-our-new-research-uncovers.
  3. Jean M. Twenge, Have Smartphones Destroyed a Generation?, u: „The Atlantic“, rujan 2017., https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2017/09/has-the-smartphone-destroyed-a-generation/534198.
  4. Jean M. Twenge, Have Smartphones Destroyed a Generation?, u: „The Atlantic“, rujan 2017., https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2017/09/has-the-smartphone-destroyed-a-generation/534198.
  5. Jean M. Twenge, Have Smartphones Destroyed a Generation?, u: „The Atlantic“, rujan 2017., https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2017/09/has-the-smartphone-destroyed-a-generation/534198.
  6. Benoit Denizet-Lewis, Why Are More American Teenagers Th an Ever Suffering from Severe Anxiety?, u: „New York Times Magazine“, 11. listopada 2017., https://www.nytimes.com/2017/10/11/magazine/why-are-more-american-teenagers-than-ever-suffering-from-severe-anxiety.html.
  7. Benoit Denizet-Lewis, Why Are More American Teenagers Than Ever Suffering from Severe Anxiety?, u: „New York Times Magazine“, 11. listopada 2017., https://www.nytimes.com/2017/10/11/magazine/why-are-more-american-teenagers-than-ever-suffering-from-severe-anxiety.html.
  8. Benoit Denizet-Lewis, Why Are More American Teenagers Th an Ever Suffering from Severe Anxiety?, u: „New York Times Magazine“, 11. listopada 2017., https://www.nytimes.com/2017/10/11/magazine/why-are-more-american-teenagers-than-ever-suffering-from-severe-anxiety.html.
  9. Benoit Denizet-Lewis, Why Are More American Teenagers Th an Ever Suffering from Severe Anxiety?, u: „New York Times Magazine“, 11. listopada 2017., https://www.nytimes.com/2017/10/11/magazine/why-are-more-american-teenagers-than-ever-suffering-from-severe-anxiety.html.