Bilo je teško da vam ona promakne. Prvoga dana sedmoga razreda sjedila je na jednome od stražnjih sjedala u autobusu. Na glavi joj je bila neuredna beretka. Njezine izbijeljene traperice bile su više poderane nego cijele, a na majici je bila velika slika gnjevnoga kostura koji se pokušava istrgnuti iz okova i luđačke košulje (bila je to još jedna genijalna naslovnica albuma britanske heavy metal grupe Iron Maiden). Obrve su joj bile podignute, a lice namršteno. Uskoro sam doznao da se zove Gina.

A Gina je bila školska nasilnica. 

Gina je dominirala cijelim autobusom. Vikala je i vrištala. Urlala je na svoje prijatelje, i kreštala na svoje neprijatelje. Vrištala je na automobile što su prolazili i ljutito mrmljala sebi u bradu. Psovala je kao kočijaš – svaka joj je druga riječ bila poznata prostota na „j…”.

Dok je Gina vladala svojim terenom, većina nas u autobusu – uključujući i mene – sjedila bi mirno na svojemu mjestu i buljila preda se, uzaludno se nadajući da, ako se budemo pretvarali da ne vidimo tiranku, ona možda neće vidjeti nas.

A onda se nešto dogodilo. Vozač autobusa – mislim da se zvao Jim – zagledao se svojim tamnim očima u tu neukrotivu srednjoškolku kroz onaj ogromni retrovizor kakav vozači imaju u autobusu, i viknuo: “‘Ej, ti! Dosta je bilo! Zar ti roditelji dopuštaju jesti takvim ustima?”

Na trenutak zaprepaštena, Gina je uzvratila nekim bezveznim odgovorom, a zatim mrko sjela na svoje mjesto. U autobusu je utihnulo, ali atmosfera je – zahvaljujući povratku osjećaja sigurnosti, zapravo bila življa. Nasilnica je utihnula pod najblažom mogućom uzvratnom paljbom. Mi ostali smo se nasmiješili – iznutra, prilično iznutra, kako ne bismo ponovno probudili zvijer. 

Nasilnici su s nama uvijek i posvuda. Ima ih u svjetskoj povijesti i kršćanskome narativu, velikim književnim djelima i serijama za mlade. Bilo da se radi o gnjevnome Führeru ili o ogromnome Golijatu, otrovnoj lady Catherine de Bourgh ili o sarkastičnoj navijačici, svi mi prepoznamo nasilnika kada ga vidimo. Inače su nasilnici ljudi enormnih apetita i slabe samosvijesti. Glasni su i imaju mišljenje o svemu, neotesani su i umišljeni, i ne uvažavaju nikakvu opoziciju. Idealna atmosfera im je uništavanje, ili, kako je jedan mislilac komentirao: „Oni su slonovi koji sa sobom donose vlastite trgovine porculanom.”

Budimo sigurni, neki moderni nasilnici upravo su toga tipa: jednostavni i nasilni. U svojemu neumoljivome bijesu oni vrište i pljuju, divlje gestikuliraju i prijete šakama. Poput ljutitoga maloga djeteta koje trese svoj krevetić, oni vašu pozornost trebaju sada. 

No drugi  nasilnici mogu biti suptilniji i lukaviji. Oni smišljaju i planiraju, ponižavaju i manipuliraju, a onda glume pasivno-agresivnu nevinost upravo u toj spletki koju im možete pripisati. Ti su nasilnici dobri u tome da vas izbace iz ravnoteže. Uspiju da propitujete vlastito shvaćanje stvari, a istovremeno vam nagrizaju dušu. U svakome trenutku mogu sve poreći, i ostavljaju vas s osjećajem dezorijentiranosti i sumnje u same sebe.

Takvi nasilnici u klasi su za sebe, i u eri društvenih mreža i trenutačne komunikacije veoma dobro napreduju. Njihova sofisticiranost i kalkuliranje neusporedivi su. Organizirani i rašireni, ti nasilnici s društvenih mreža zamijenili su mračne zakutke srednjoškolskoga hodnika ponižavalačkim međunarodnim forumima. 

Zbog svojega dosega i moći, rulja s Twittera, harangiranje preko forumskih komentara te kampanje hashtagovima kreću u osvetnički i totalan rat na druge. Oni lažu i kleveću. Oni uhode i kritiziraju. Ti nasilnici nisu zadovoljni s time da stvarno isprave nešto što je krivo – oni žele eliminirati ljude. Njihovi ciljevi nisu da raspravljaju o istini, nego da unište opoziciju. To je bezobzirno, neumoljivo, i posve lišeno dostojanstva svojstvenoga autentičnoj potrazi za istinom. Ono što počinje kao razlika u mišljenjima završava krajnjim uništenjem – pepeo se pretvori u pepeo. To je nasilništvo bez milosti, bez mogućnosti da se žrtva ikada „iskupi”.

Oni koji se nađu na meti nasilnika na kraju ostanu posramljeni i u strahu od osvete. Smeteni kaosom koji je nasilnik uzrokovao, obeshrabrene žrtve utihnu i ostanu u neizvjesnosti; neki se mogu osjećati osobno krivima za nasilnikovo ponašanje, i odgovornima za popravak velikoga loma u društvenome bontonu. Uskoro se ispričavaju, ublažuju nasilnikov gnjev, ili satrti bježe od njega, jednostavno se nadajući da će preživjeti da se bore još jedan dan. Dok se nasilnik šepiri, meta odlazi, slomljena i sama.

To nije način da se živi.

Kada sam bio u sedmome razredu, naučio sam nekoliko stvari od vozača autobusa Jima koje se mogu primijeniti na današnje internetske klevetničke rulje i na one koji vole vrijeđati iz zadnjih redova, a sve sam to naučio iz njegovih triju riječi: „Dosta je bilo.”

U jednome novijemu videu biskup Robert Barron upotrijebio je slične riječi („Okanite se više!”) kada je savjetovao katolike na društvenim mrežama da izbjegavaju klevetanje. Moramo se usuditi reći „Dosta već jednom!” nasilnicima u svojemu životu, bilo da oni napadaju na širim platformama društvenih mreža, ili da pljuju otrov straga u autobusu. To je iznimno važno.

Iznimno je važno, ali nije lako, a evo zašto:

Kao prvo, moramo biti hrabri. Većina nasilnika su papirnati tigrovi. To ne znači da nećete primiti pokoji udarac, možda čak i ozbiljan, ali većina nasilnika nije naviknula na istinsku opoziciju. Winston Churchill, kojemu nasilnici nisu bili nepoznanica, jednom je napisao: „Hrabrost se s pravom smatra prvom između ljudskih kvaliteta, jer, kako je netko u prošlosti već rekao, to je kvaliteta koja jamči sve ostale.” Naoružani istinom i Božjom moći, trebamo slijediti upozorenje svete Katarine Sijenske: „Jasno govorite istinu, i ne šutite iz straha.”

Kao drugo, moramo biti u pravu. Ništa nije bolja potpora hrabrosti od razumijevanja istine i od njezine obrane. Gnjev nije argument, a kako podsjeća Michel de Montaigne: „Onaj tko svoj argument gradi na buci i zapovijedanju pokazuje da je njegov razum slab.” No znati istinu zahtijeva poniznost, molitvu i razlučivanje. Kada budete bolje razlikovali pogrešno od ispravnoga i dobro od zla, onda ćete mnogo bolje promicati pravdu, imajući uvijek na umu milosrđe.

I na kraju, moramo biti vjerni. Krist nas poziva da ljubimo svoje neprijatelje i da molimo za njih. No ne moraju nam se uvijek sviđati. Krist nas je i podsjetio da ne bacamo bisere pred svinje, i da ponekad otresemo prašinu sa svojih nogu i odemo svojim putem. Razuman je uzmak, kako kažu, bolja polovica hrabrosti. Ako se nasilnika može dovesti do toga da shvati istinu, vodite ga. Ako može biti otvoren razumnosti, pozovite se na to. Ali ako se ne može, branite sebe – i svoju braću i sestre – u istini i ljubavi. 

Mnogo je vremena prošlo od one vožnje u autobusu s Ginom. Ona je uistinu bila neugodna, i stvarno jesam uživao svjedočiti verbalnome šah-matu što ga je zaslužila od Jima. Victor Hugo, znajući da će naši neprijatelji uvijek biti s nama, ponudio je ovo ohrabrenje: „Imate neprijatelje? Pa to je priča svakoga čovjeka koji je učinio neko veliko djelo ili stvorio neku novu zamisao. To je oblak koji grmi oko svega što sja. Slava mora imati neprijatelje, kao što svjetlo mora imati komarce. Ne bavite se time, pokažite nešto prijezira. Neka vam um bude miran kao što vam je život uredan.”

Naši će neprijatelji uvijek biti s nama, i mi uistinu jesmo pozvani ljubiti ih. Zato moram posuditi nešto iz mudrosti svetoga Josemarije Escrive, a što me je asociralo na ovu problematiku: „Nemojte govoriti: ‘Ta mi osoba ide na živce.’ Mislite: ‘Ta me osoba posvećuje.’”

Dopustite da kažem sljedeće svim Ginama ovoga svijeta (i ne govorim ovo dobrim Ginama koje poznajem):

Nastojat ću vas ljubiti. Pomolit ću se za vas.

Ne idete mi na živce. Vi me posvećujete.

Ali dosta već jednom.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.