SCOTT HAHN O SVEĆENIŠTVU

‘Ocem ne zovite nikoga na zemlji’, piše u Bibliji – zašto onda katolici tako zovu svoje svećenike?

Očinstvo je prvobitna osnova svećeništva. Samo značenje svećeništva seže natrag do oca obitelji – uloge koju je on predstavljao, njegova duhovnog autoriteta i vjerske službe.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Prije nego što sam postao katolikom, bio sam antikatolik. Kao srednjoškolac sam sudjelovao u paracrkvenim organizacijama koje su svoje članove obučavale da ističu biblijske “prigovore” katoličkoj vjeri. Često sam se suočavao s katolicima s ovim Isusovim riječima: “ocem ne zovite nikoga na zemlji” (Mt 23,9). Zbog čega onda, pitao bih ih, katolici svoje svećenike nazivaju “oče”? Sada se dodvoravam ne toliko zbog toga što sam pogrješno razumio katolicizam, koliko zato što sam krivo razumio Bibliju.

Nakon godina istraživanja i molitve postalo mi je jasno da Sveto pismo Božje svećenike doista prikazuje kao očeve.1 U biblijskoj religiji svećenik jest otac – pa čak i više od onih ljudi koje biste vi ili ja mogli nazivati tim imenom “na zemlji”, od naših bioloških ili posvojiteljskih očeva.

No, krenimo od početka. U proučavanju Staroga zavjeta povijest svećeništva možemo podijeliti na dva razdoblja: patrijarhalno i levitsko. Patrijarhalno razdoblje se poklapa s Knjigom Postanka, a levitsko razdoblje počinje izlaskom Izraelaca iz egipatskoga ropstva i traje do Isusova dolaska.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Religija patrijarhalnoga razdoblja uvelike se razlikovala od religije koju su Izraelci vršili nakon što je Mojsije primio Zakon na planini Sinaj. Patrijarhalna religija čvrsto se temeljila na naravnome obiteljskom poretku, posebice na vlasti koja je s oca prelazila na sina – idealno bi bilo prvorođenoga – najčešće u obliku “blagoslova” (vidi Post 27).

U Knjizi Postanka ne pronalazimo nikakvu posebnu svećeničku instituciju ili kastu. Ne postoji ni jedan izdvojeni hram kao isključivo mjesto žrtve. Patrijarsi su sami podizali oltare i prinosili žrtve na mjestu i u vremenu koja su sami odabrali (vidi Post 4,3–4; 8,20–21 i 12,7–8). Očeve je narav opunomoćila da budu svećenici.

Postoji odjeća koju se dovodi u vezu s ovom službom. Kad je Rebeka uzela odijelo od Ezava, svojega prvorođenca, i dala ga Jakovu (Post 27,15), ona je simbolično prenijela svećeničku službu sa svojega starijeg sina na mlađeg. Isto svećeničko značenje vidimo, naraštaj kasnije, u “kićenoj haljini” koju je Jakov dao svojemu najmlađem sinu Josipu (vidi Post 37,3–4) i jasno nam je zbog čega su Josipova polubraća bila ispunjena zavišću.

Očinstvo je prvobitna osnova svećeništva. Samo značenje svećeništva seže natrag do oca obitelji – uloge koju je on predstavljao, njegova duhovnog autoriteta i vjerske službe. Prvorođenac je očev očiti nasljednik, pripravljen da jednoga dana naslijedi očinsku vlast i svećeništvo unutar obitelji. Svećeništvo je od početka pripadalo očevima i njihovim “blagoslovljenim” sinovima.

Isti se obrazac nastavlja i u Knjizi Izlaska. U njoj Bog objavljuje Mojsiju: “Izrael je moj prvorođenac” (Izl 4,22) – to jest, među brojnim zemaljskim narodima Izrael je Božji nasljednik i njegov svećenik. Na Pashu su Izraelovi prvorođeni sinovi bili iskupljeni krvlju vazmenoga jaganjca i na taj način posvećeni da kao svećenici služe među svakim pojedinim od dvanaest izraelskih plemena i obitelji (Izl 19,22–24). Bog je Izraelu dao jedinstven poziv da bude “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo” – “najstariji brat” u obitelji narodâ. Kao što su prvorođeni sinovi trebali biti svećenici u obitelji, tako se i Izrael trebao ponašati kao prvorođenac među narodima.

Međutim, postojao je jedan problem. Izraelov društveni položaj ovisio je o najvećem “ako” u povijesti: “budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez” (Izl 19,5–6). A Izrael je u ovome podbacio. Kad su se Izraelci poklonili zlatnome teletu, izraelska su plemena izgubila blagoslov svećeništva, osim jednoga plemena, plemena levita (Izl 32,25–29). Naime, jedino su leviti odoljeli iskušenju da se okrenu idolopoklonstvu.

Izraelsko je svećeništvo stoga postalo nasljednom službom koja je bila namijenjena samo društvenoj eliti, a dom više nije bio izvorno mjesto svećeništva i žrtve. Bog je zapravo lišio svećeničke službe ostala plemena zbog njihove nevjere. Samo su leviti zadržali isključivo pravo na Izraelovo svećeništvo kroz sva nadolazeća stoljeća, sve do Isusova vremena.

Unatoč tome, u Knjizi o Sucima možemo vidjeti da je Izrael i nakon toga poistovjećivao svećeništvo s očinstvom. U sedamnaestom poglavlju saznajemo o čovjeku imenom Mika, koji je svojega sina posvetio za svećenika u svrhu bogoslužja u domaćem obiteljskom svetištu.

Pa ipak, kad se pred Mikinim vratima pojavio levit, Mika ga preklinje: “Ostani kod mene i budi mi ocem i svećenikom” (Suci 17,10). U sljedećem poglavlju Mikinu molbu gotovo doslovno ponavlja Danovo pleme kad pozivaju levita da bude svećenik cijelome njihovom plemenu: “Hajde s nama. Bit ćeš nam otac i svećenik” (Suci 18,19).

Ono na što trebamo posebno obratiti pozornost kad govorimo o ovim zahtjevima nije ono što oni potvrđuju, nego ono što oni pretpostavljaju. Mika nam u samo nekoliko riječi pruža rijetku priliku da bacimo pogled na prijelazno razdoblje izraelskoga naroda. Očevi su još postavljali svoje sinove za svećenike obiteljskih svetišta – običaj koji je preostao iz prethodnoga doba. Pa ipak, svećeništvo levita je imalo prednost pred svećeništvom Mikina sina – nagovještaj svetoga reda koji je onda bio tek u nastajanju.

U Mikinoj izjavi, koju je ponovilo Danovo pleme, također vidimo da se očinstvo još smatralo važnim svojstvom svećeničke službe – čak i nakon što je svećeništvo izišlo iz okvira obiteljske strukture.

Ovi nam isječci iz Knjige o Sucima otkrivaju koliko je duboko u povijesti naše religije – unatrag sve do izraelskih korijena – usađena ova sveobuhvatna stvarnost duhovnoga očinstva svećenika.

U punini vremena Bog Otac poslao je Isusa kao vjernoga prvorođenog sina (Heb 1,6) i svećenika (Heb 10,21) – ne samo kako bi obnovio naravno svećeništvo, nego i kako bi ustanovio nadnaravno svećeništvo unutar božanske obitelji, Crkve.

Dakle, s Isusom dolazi do obnove naravnoga svećeništva očevâ i ustanovljenja očinskoga reda novozavjetnih svećenika. Prema Poslanici Hebrejima, Isusova uloga i identitet vjernoga prvorođenog Sina Božjega (vidi Heb 1,6) čini ga savršenim posrednikom između Boga, njegova oca, i nas, njegove braće i sestara. Mi smo za Krista “djeca koju mu Bog dade” (Heb 2,13), “mnogi sinovi” (Heb 2,10), “braća njegova” (Heb 2,12), novo “potomstvo Abrahamovo” (Heb 2,16), koje zajedno tvori “kuću” koju Isus gradi i kojom vlada (Heb 3,3) kao sin (Heb 3,6). Budući da se svi kršćani poistovjećuju s Kristom, Crkva postaje “Crkva prvorođenaca” (Heb 12,23).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Govoreći o Crkvi, sveti Petar podiže uzor koji su Izraelci izgubili u pustinji: “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” (1 Pt 2,9).

Svećenici su sad ponovno očevi u Crkvi koja je sad postala “Božja obitelj” (vidi KKC, 1 i 1655). Apostoli, koji su bili Kristovi prvi svećenici, svoju su ulogu jasno vidjeli kao očinsku. Sveti Pavao ističe svoje duhovno očinstvo: “Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca. Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih!” (1 Kor 4,15; usporedi Fil 2,22; 1 Tim 1,2; 1,18; 2 Tim 1,2; Tit 1,4; Flm 10). Pavao je bio otac ne zato što je bio oženjen i podizao obitelj; on to nije bio. Bio je otac zato što je bio svećenik: “bogoslužnik… svećenik evanđelja Božjega” (Rim 15,16).

Sveti Augustin je na isti način gledao i na biskupsku službu koju je naslijedio od apostola: “Apostoli su bili poslani kao očevi; da bi zamijenili one apostole, rodili su vam se sinovi koji su bili postavljeni za biskupe… Crkva ih naziva očevima, Crkva koja ih je rodila i postavila na mjesta njihovih očeva… Takva je Katolička Crkva. Ona rađa sinove koji po cijeloj zemlji nastavljaju djelo njezinih prvih Očeva.”2

Ovo je ispravno biblijsko tumačenje. Naši su svećenici daleko više od upravitelja ili dužnosnika. Oni su očevi. Sakramentalno svećeništvo nije toliko svečana dužnost koliko obiteljski odnos.

Moj pastor je, dakle, otac velikoj obitelji. On je pred Bogom odgovoran za tisuće ljudi. Njegovo očinstvo nije tek metaforično. Pravo očinstvo uključuje prijenos života. Kao biološki otac, ja sam prenio biološki ljudski život – međutim, u sakramentima krštenja i euharistije, svećenik prenosi božanski život i božansku ljudskost Isusa Krista.

Zbog njegova duhovnog očinstva, zaređenoga svećenika moramo poštovati – i to svakoga svećenika, bez obzira na njegove slabosti ili grijehe. Kad je Bog rekao: “Poštuj oca i majku”, on nije odredio zapovijed. Nije nam dao izuzetke. Kad čovjek podbaci u svećeništvu, trebamo moliti za njega, zatim se suočiti s njim privatno i reći mu zbog čega smo zabrinuti, te se na kraju suočiti s njim pred drugim svjedocima; ako ni jedan od ovih pokušaja ne uspije, naš slučaj trebamo iznijeti pred biskupa, i dalje poštujući čovjeka, njegovo svećeništvo i njegovo očinstvo. To je dužnost djece prema svojim očevima (vidi Post 9,22–27).

Prebirite u svome srcu

Razlog zbog kojeg su bogoljubni ljudi u starini rađali djecu više se ne navodi, zato što rađanje djece za nas više nema isto značenje, budući da vlastitim očima možemo promatrati kako, uz Božju pomoć, tisuće naroda i ljudi iz raznih zemalja, gradova i sela dolazi i okuplja se u evanđeoskome nauku našega Otkupitelja, kako bi po evanđeoskome nauku zajedno prisustvovali božanskoj pouci. Učiteljima i glasnicima istinskoga bogoslužja dolikuje biti slobodnima svih okova koje donosi privređivanje za život i svakodnevne brige. Sad je ovim ljudima doista zapovjeđeno da se odlučno udalje od ženidbe, kako bi se posvetili važnijim stvarima. Sad je njihova briga sveto, a ne tjelesno rađanje potomaka. A tu brigu o svetom rađanju oni su uzeli na sebe, zajedno s bogougodnim obrazovanjem i svakodnevnom brigom ne o jedno ili dvoje djece, nego istodobno o neodređenom broju djece.3

Euzebije Cezarejski, 4. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

——————-

1 O svetom redu raspravljam u mojim knjigama Swear to God i Scripture Matters.

2 Sv. Augustin, Tumčenja psalama, 44.

3 Euzebije Cezarejski, Demonstratio evangelica, 1,9.


Objavljeno: 13. listopada 2015.

Možda vam se svidi