‘Oče, izbavi me od ovoga časa’

“Molim vas za pomoć, invalid sam i beskućnik. Samo jedna kuna bit će mi dovoljna”, piše na kartonu koji drži tužni čovjek sa svojih pedesetak godina. Zastala sam i nisam mu imala ništa za dati… Pogled mi se oborio i nastavila sam dalje. Sljedećeg dana otvorila sam Evanđelje i pročitala Isusovu tjeskobu u Getsemaniju i shvatila sam poruku jučerašnjeg susreta s beskućnikom!

“Svaka hiža svoga križa”, rekla bi moja baka, kao i :”Sinko, ima i težih slučajeva, ali Bog se brine, nikad me nije ostavio!”… Je li to doista tako?! Je li Bog zaista uvijek tu i brine? Ili mi često prolazimo i ono što je Krist proživio na križu: “… Zašto si me ostavio?”… Je li uopće moguće da nas Bog ostavi i da se On udalji od nas, ili smo mi ti koji se udaljavamo, ili smo mu možda preblizu pa ga ne možemo vidjeti i prepoznati?! Pitam se u ovim korizmenim danima koji su u punom jeku pred Velikim tjednom, izbavi li od “časa” ikada Gospodin, ili nam je doista na spasenje i rast svaki čas iz kojeg bismo najradije pobjegli i viknuli: “Kožo, izbaci me!”

Razni su ti časovi u kojima tjeskoba izjeda dušu ili bolest nagriza tijelo, ili teškoće izjedaju psihu. Kako su razni časovi, tako je i različita”frekvencija” naših vapaja. Oče, doista, izbavi me od ovoga časa! … A Bog… u takvim trenutcima najčešće šuti, prepušta nas goloj vjeri bez ikakve sigurnosti u ičemu izvan nas samih, pa ni u nama samima! Bog šuti i pušta da bez obzira na križeve, muku, boli, patnju, bez obzira na Njegovu šutnju, pušta da nam vjera ojača… i sve bi ovo bilo vrlo apstraktno, nekonkretno i prazno, da Isus to isto nije prošao! On je prošao agoniju, strah, On je vapio i ispunio tlo Getsemanija svojim suzama, natopio put do Uskrsnuća svojom Krvlju… i proživio najdublju ostavljenost i osamljenost od Onoga koga je ljubio svim svojim srcem, koga je poštivao i slušao, kome je služio i čiju je volju vršio! A nama je rekao: “AKO HOĆEŠ služiti mi, IDI ZA MNOM!”, ne: “Moraš”, “Izvoli ići za mnom”, nego: “Ako hoćeš…”! A kada ga nismo mi svojom voljom pustili u svoj život, dolazi On i ulazi u nas kroz uklanjanje svih naših sigurnosti, zemaljskih luka i važnosti u životu! Zato nas ne lišava tog “časa”! Jer je to pukotina na našem srcu kroz koju On želi ući! To je prolaz koji Mu omogućava da prodre u sve dijelove u nama koji su ranjeni! To je poput lifta u naše najdublje dubine! I tamo, tamo vlada On! On koji je u naš DNA upisao svoje Ime! On koji je svaku našu stanicu poljubio prije nego joj je rekao: “Živi, diši za mene!”…

Kada bi postojao bolji put do naših najdubljih dubina i susreta sa Živim Bogom, Bog ne bi izabrao križ za svoga Sina, ne bi izabrao patnju kao put do Uskrsa! Ali dragi prijatelju, ne boj se padova, ne boj se križa, ne boj se ruganja, podsmijeha, suza i osjećaja beznađa i besmisla u patnji, nego, RADUJ SE, jer tu Ti je Isus Krist, Raspeti naš Otkupitelj, najbliži…!

Usudi se vjerovati u nadi protiv svake nade i biti poput Krista, kao “onaj što prepati, pa zato naviknu slušati” i tako biti Glas, Riječ, Odjek same Riječi Božje!

s. Marija Pia Tadijanov