Vazmeno trodnevlje uz razmatranja don Ivana Bodrožića
Mi kršćani nemamo više pravo na život u sjeni grijeha niti se skrivati iza zastora vlastite slabosti
U središtu obreda današnjega dana muka je i smrt našeg Gospodina, opisana prilično iscrpno od njegova uhićenja u Getsemanskom vrtu pa do polaganja u grob na Kalvariji. Vrhunac urote i osude bila je njegova smrt na križu kao svjedočanstvo ljudske bijede koja potvrđuje koliko čovjek može nisko pasti ako ne drži do svoje božanske uzvišenosti.
Toliko će njihovo ostvarenje biti tamno da će zaviti u mrak smrti onoga koji je bio Sunce s visine. Slika mraka koji su ljudi navukli na se ubijajući Sina Božjega bila je pomrčina koja se spominje u Evanđeljima u trenutku kad Isus umire na križu. No taj čin nije bio ni jednokratan ni nepovratan. Nije bio jednokratan jer je Isusova osuda i smrt bila najjasniji primjer kako su ljudi odbacivali i odbacuju Boga od početaka ljudske povijesti pa do dana današnjega. Od prvoga Adama i njegova grijeha do svakog grijeha koji se i danas počini čovjek pokušava zagušiti sjaj Božjeg svjetla. Tijekom povijesti to se očitovalo u odbacivanju Božjih poslanika koji su u Božje ime bili lučonoše njegove riječi i nositelji svjetla njegovih zakona u svom životu i ruci.
No Isusovom smrću na Kalvariji nastala je potpuna pomrčina ljudskosti, jer je čovjek ostao lišen Božjeg života odbacivši ga izričito. Ta pomrčina se opetuje i danas u svim oblicima bezboštva i odbacivanja Boga iz života pojedinca i ljudskog društva.
Nastala je pomrčina kad su čuvari Božje istine izgovorili laži ne temelju kojih su Boga osudili. Nastala je pomrčina kad su čuvari razuma posumnjali u postojanje istine. Nastala je pomrčina kad su čuvari prava odbacili pravednost Božju, a odluku prepustili ljudskoj pravednosti. Nastala je pomrčina kad su čuvari zakona sudili bez uvida u istinu, te su počinili teško bezakonje. Nastala je pomrčina kad se narod dao izmanipulirati popuštajući niskim strastima i nepouzdanim vođama, pa je postao svjetina što za vođe i idole radije izabire razbojnike poput Barabe, nego da izabere Sina Božjega.
No mi koji smo iskusili ljepotu života u Božjem svjetlu, mi koji smo se dali obasjati njegovim sjajem, mi koji smo iskusili snagu Krista raspetoga, ne možemo se odreći tog svjetla niti možemo dopustiti da se ono u nama ugasi ili da nam ga netko drugi ugasi. Previše nam je svet i dragocjen križ Gospodinov i njegova sveta muka i smrt podnesena za nas da bismo dopustili da nam otmu svjetlo vjere i žar ljubavi. Naš Gospodin je prihvatio da ljudi njegov ljudski život utrne kao svijeću, no ipak nije dopustio da ga nepovratno ugase s povijesne scene.
Mi koji živimo u ovom sumraku i pomrčini civilizacije koja uporno nastavlja ubijati Boga sustavno ga uklanjajući iz svoje sredine ne smijemo zaboraviti da društvo i uljudba koja odbacuje Boga sebe gura u duboki mrak. Ali nama u tom mraku svijetli i hrabri nas iskustvo križa Gospodinova koji je istinski svjetionik u pomrčinama života. Jer na tom križu je visio živi i neumrli Bog, Bog života i svjetla ljudskome rodu, te s tog križa svijetli sjaj neugasivi. Mi zato nemamo više ni pravo na život u sjeni grijeha niti se skrivati iza zastora vlastite slabosti. Naš život je obasjan svjetlom s križa Gospodinova s kojeg se na svijet zrcali sva Očeva ljubav za čovjeka.
Neka nas Krist svojim križem pretvori u buktinju svjetla ovom svijetu koji grca u tami.
dr. don Ivan Bodrožić
Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.