Idealno ja želi živjeti kao što je Krist živio. Ono želi vršiti volju Očevu. Njega na djelovanje motiviraju ideali, odnosno objektivne vrijednosti. Ono želi činiti dobro i spremno je za to platiti cijenu. Idealno ja jest ono najljepše u nama. Činjenica da smo stvoreni na sliku Božju, pomaže nam da lakše shvatimo narav našega idealnog ja. U dubinama ljudskog bića postoji jedna iskra dobrote i plemenitosti, jedna čežnja za Bogom, najvećim dobrom. Dokle god je čovjek živi, ta iskra u njemu tinja i ujedno gori od želje da se rasplamsa i zapali čitavu osobu vatrom ljubavi. No, ta iskra može biti potisnuta, zablokirana, zarobljena, pritiješnjena. Kako čovjek zna biti okrutan prema onome što je u njemu najljepše. Čim se razum uspije bar donekle othrvati urođenoj sebičnosti, idealno ja počinje otkrivati objektivne vrijednosti i oduševljavati se za njih.

Idealno ja živi od milosti Božje. Ono jača u Božjoj prisutnosti. Preko sakramentalnog života idealno ja dobiva svoju snagu i jača se u želji da bude što sličnije Bogu. To je redoviti i najučinkovitiji način ostvarivanja sebe i rasta u svetosti na koju smo svi pozvani. Sakramentalni život hrani dušu i ispunjava je još većom čežnjom za Bogom. Sakramentima čovjek dobiva također i snagu da čini dobro, da voli druge i da im služi. Milost je snaga koja pokreće idealno ja. Milost je u konačnici ljubav Božja od koje idealno ja živi.

Meditacija ili bilo koji drugi oblik molitve jača naš idealno ja i osposobljava ga za izazove koji stoje pred njim. Svako druženje s Bogom pomaže nam da budemo što sličniji Bogu, a to se najviše ostvaruje preko molitve i kroz molitvu. Ulazeći u molitvu, čovjek ulazi u zaštićeni prostor u kojem može na poseban način osjetiti Božje djelovanje i njegovu ljubav.

Familijarnost s Bogom silno pomaže idealnom ja da ostane vjerno Bogu i ostvari sve ono što Bog od čovjeka očekuje. Razviti familijarnost s Bogom, znači povjerovati da smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku, vjerovati da smo iz “njegove familije”. Tko je svjestan dostojanstva djeteta Božjega u sebi, taj će onda i djelovati prema tom dostojanstvu i kao takav moći će donijeti plodove koje Bog od njega očekuje. Prijateljstvo s Isusom jača naše idealno ja. Sam je Isus jednom rekao: “Vas sam nazvao prijateljima jer vam rekoh sve što sam čuo od Oca svoga.” (Iv 15,15). Prijatelju se povjeravamo kad nam je teško jer smo uvjereni da će nas razumjeti i utješiti. Prijatelju se također obraćamo u svojoj radosti da s njime podijelimo radosne trenutke. Isusovi prijatelji postajemo onda ako slušamo njegove zapovijedi i živimo po njima.

Otvorenost Duhu Svetomu nuždan je uvjet da nas Duh Božji ispuni i suobliči slici Sina Božjega. Duh Sveti unosi u dušu mir, radost, ljubav. “Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan”, kaže sv. Pavao u poslanici Rimljanima (5,5). Svaki put kad živimo u istini, mi se otvaramo Duhu Svetom i primamo od njega snagu da činimo dobro, da mognemo iskreno oprostiti onima koji su nas uvrijedili, da mognemo nesebično voljeti Boga i ljude. Duh Sveti uvodi nas u svu istinu i pomaže nam da skinemo sa sebe maske i počnemo živjeti u istini i ponašati se kao prava djeca Božja.

U međuljudskim odnosima idealno ja pozvano da ima puno povjerenja prema drugima i da ih nesebično ljubi. A onaj koji autentično ljubi, on zapravo služi. On troši sebe, umire za druge vjerujući da se najbolje čuva život koji se gubi za druge.

Dr. sc. Mijo Nikić, dopuštenjem autora preuzeto iz knjige Očima psihologa teologa | Bitno.net

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]