SVJEDOČANSTVO O VJERI

Homoseksualnost, pobačaj i obraćenje u Međugorju

Dobro se sjećam onoga dana u veljači. Bila sam na sveučilištu. Svako malo gledala sam kroz prozor i pitala se je li Sara već otišla. Sara je bila zatrudnjela u jednoj kratkoj vezi koju je u međuvremenu već prekinula. Obratila mi se za pomoć, nije znala što bi. Govorile smo: “To je tek nakupina stanica.” Odluka je pala. Bila sam ponosna što sam joj preporučila pobačaj. Čvrsto sam vjerovala da žena ima slobodu i pravo odlučivati o svom tijelu, čak posve isključiti majčinstvo. Odbaciti djecu.

Foto: www.freelyphotos.com

Foto: www.freelyphotos.com

Toga se dana u veljači u meni nešto slomilo. Jesam li bila tako sigurna u sebe? Svake se godine prisjećam toga poslijepodneva, mirisa bolnice, Sarinih suza…

Zašto se toga s dubokim žaljenjem sjećam kad god vidim neko novorođenče? Odgovor sam dobila nekoliko godina poslije, tijekom jednog pro-life seminara. Tamo sam otkrila što je doista pobačaj: ubojstvo. Bolje rečeno, ono što nazivamo pravom na pobačaj zapravo je pravo na ubojstvo u kojemu je glavna žrtva dijete, ali i majka koja doživljava unutarnju smrt. Pripadala sam toj skupini. Činjenica da sam podupirala pobačaj u meni je izazivala nutarnji razdor kojeg nisam bila svjesna. Bila je to mala šupljina u srcu na koju nisam obraćala pozornost jer sam se previše bavila karijerom koju sam tek počela graditi i liberalnom atmosferom u koju sam bila uronjena.

Unutarnja zabuna

Zalagala sam se za Treći svijet i borila za sve vrste prava koja bi mogla društvo učiniti jednakijim i pravednijim u skladu s idejama kulturne avangarde. Bila sam antiklerikalna: meni je Crkva bila pojam za skandale, pedofiliju, bogatstvo, svećenike krcate manama. Postojanje Boga? Meni je Bog bio zanimacija za bakice i umirovljenike. Upoznala sam mnoge muškarce koji su bili u krizi s obzirom na svoju muškost, preplašeni zbog agresivnosti žena, nesposobni za donošenje odluka. Upoznala sam žene (među kojima sam i ja) koje su bile umorne od veza s muškarcima koji se ponašaju poput prestrašene i nezrele djece. Imala sam sve manje povjerenja u muški spol i sve sam se više vezivala uz žene, što se još i pojačalo kada sam počela zalaziti u neke društvene krugove i udruge. Rasprave i radionice meni su bili trenutci sučeljavanja s društvenim temama, među kojima je i nestabilnost ljudskoga postojanja.

Zagovaralo se prolaznu ljubav, slobodno iživljavanje emocija. Smatralo se da naravna obitelj nije u stanju držati korak s društvenim promjenama. Trebalo je, po toj logici, odbaciti lance muško-ženskih odnosa koji su više konfliktni nego komplementarni. U takvu sam grozničavu okruženju ubrzo ušla u homoseksualni odnos. Sve je bilo jako jednostavno. Osjećala sam zadovoljstvo i vjerovala da sam našla nutarnju puninu. Bila sam sigurna da ću samo uz ženu doći do puna ostvarenja one dobre kombinacije između emocija i ideala. Emocionalne veze koje sam uspostavljala sa ženama počele su malo-pomalo produbljivati osjećaj nutarnje praznine koji sam otkrila kada je Sara počinila pobačaj. Zalažući se za pobačaj, počela sam ubijati svoj majčinski osjećaj, ubijati samu sebe. Poricala sam nešto što uključuje odnos između majke i djeteta, ali ne samo to. Svaka žena je majka ako zna prihvatiti i tkati društvene, obiteljske i prijateljske veze. Žena u sebi ima „prošireno majčinstvo“ koje nosi život: to je dar koji daje smisao odnosima, koji ih ispunja sadržajem, koji ih njeguje. Odbacujući taj dragocjeni dar, odbacila sam i svoj ženski identitet, a ona „praznina u srcu“ rasla je i pretvorila se u provaliju kada sam počela živjeti svoju homoseksualnost. Kroz odnos s jednom drugom ženom pokušavala sam naći ženskost koju sam odbacila.

Neočekivan poziv

Usred tih nutarnjih potresa primila sam neočekivan poziv na putovanje u Međugorje. Došao je od moje sestre. Iako nije bila ekstremna poput mene, ni ona nije bila neki prijatelj Crkve, što mi je pomoglo prihvatiti njezin poziv. Ona je nekoliko mjeseci prije bila tamo sa skupinom prijatelja. Otišla je iz čiste radoznalosti, a sada je sa mnom htjela podijeliti to „revolucionarno“ iskustvo, kako sama kaže. „Nemaš pojma što to znači!“ govorila mi je. To mi je tako često ponavljala da sam konačno prihvatila. Htjela sam vidjeti što je to. U nju sam imala povjerenja, znala sam da je razumna osoba. Ako je pod takvim dojmom, znači da ju je nešto doista pogodilo. Ja sam svejedno i dalje bila uvjerena da od religije ne može doći nikakvo dobro, napose ne od mjesta gdje šestero ljudi tvrdi da imaju nekakva ukazanja. Meni je to bila tek banalna kolektivna autosugestija. Na put sam pošla s takvim mislima u glavi – i doživjela iznenađenje!

U Međugorje sam pošla uvjerena da je sve laž zato što sam mislila da je religija bila izmišljena kako bi ugnjetavala lakovjerne ljude. Riječi osoba koje su proživljavale taj fenomen (neposredni protagonisti, mještani, liječnici koji su proučavali vidioce) uvjerile su me da sam bila puna predrasuda i da su me te predrasude zaslijepile, da mi nisu dale vidjeti stvarnost kakva jest.

Što to ima u Međugorju?

U Međugorju sam našla nešto opipljivo: mnoštvo ljudi iz cijeloga svijeta. Kako može biti laž nešto što traje više od trideset godina? Laž ne može dugo trajati, ona biva brzo razobličena. Ljudi koji su slušali svjedočanstva u Međugorju po povratku kući počeli su živjeti vjeru i primati sakramente. Rješavale su se dramatične obiteljske situacije, bolesni su ozdravljali – napose od onih bolesti duše koje zovemo tjeskoba, depresija, paranoja, onih koje nas tjeraju na samoubojstvo. Što to ima u Međugorju da se život tolikih ljudi tako mijenja? Ili bolje, tko je tamo? Brzo sam to otkrila. Bio je to živi Bog koji se po Marijinim rukama brine za svoju djecu. Konkretne plodove vidjela sam u svjedočanstvima ljudi koji su odlučili ostati u Međugorju, živjeti u nekoj zajednici i svjedočiti o tome kako Majka svoju djecu strpljivo i mukotrpno izvlači iz tjeskobe. Osjećaj praznine koji me pratio bio je znak duševna stanja koje sam mogla podijeliti samo s onima koji su imali iskustva slična mojima i koji su, za razliku od mene, prestali lutati.

Od tog sam se trenutka počela pitati što me može dovesti do punine? Vodi li me moj način života prema istinskom dobru ili je to zlo koje još produbljuje moje duševne rane? U Međugorju sam doživjela konkretno iskustvo Boga. Patnja ljudi podvojena identiteta bila je i moja patnja, a slušanje svjedočanstava o njihovu „uskrsnuću“ otvorilo mi je oči, te iste oči koje su u prošlosti na vjeru gledale s predrasudama. Iskustvo Boga koji nikada ne napušta svoju djecu, napose ne u patnji i u očaju, iskustvo koje sam doživjela u Međugorju, nastavilo se kroz redovite odlaske na svetu Misu. Bila sam žedna istine i snagu sam nalazila na izvoru žive vode koji se zove Božja riječ. Tu sam našla upisano svoje ime, svoju životnu priču, svoj identitet. Malo-pomalo shvaćala sam da Gospodin ima jedinstven naum za svako svoje dijete kojemu je dao talente i mogućnosti koji ga čine jedinstvenim.

S novim očima

Sljepoća koja je zatamnjivala moj razum polako je nestajala i počela sam sumnjati da su ljudska prava u koja sam uvijek vjerovala zapravo prikriveno zlo koje ne dopušta da se moje istinsko ja u potpunosti izrazi. S tim novim očima počela sam shvaćati istinu o svom identitetu. Sudjelovala sam u pro-life seminarima i susretala ljude koji su imali iskustva slična mojima. Radila sam na sebi sa psihoterapeutima i svećenicima koji su bili stručnjaci u pitanjima vezanima uz identitet. Konačno sam odbacila ideološke očale i počela živjeti u realnosti. Povezala sam komadiće komplicirane slagalice svoga života. Komadići su prije bili razbacani i pogrješno povezani. Sada su pronalazili red koji je ukazivao na određen naum: moja je homoseksualnost bila posljedica identiteta koji je oblikovan feminizmom i pobačajem. Ubijalo me upravo ono za što sam godinama mislila da me može potpuno ispuniti; punilo me lažima koje su se prodavale pod istinu. Polazeći od te spoznaje, počela sam prihvaćati svoj ženski identitet. Uzela sam natrag ono što mi je bilo oteto: samu sebe. Danas sam udana i uz mene je David koji me pratio cijelim putem. S nama je Onaj koji nas jedini može dovesti do onoga što doista jesmo. Samo treba znati da smo Božja djeca, da treba reći da i ne pokušavati uništiti Božji naum lažnim ideologijama koje ne mogu promijeniti našu duboku žensku i mušku narav.

Izvor: La Nuova Bussola Quotidiana | Glasnik Mira

Objavljeno: 17. srpnja 2015.

Možda vam se svidi