“Drugi život” Isusov, život poslije smrti, potrajao je četrdeset dana. Četrdeset dana, mistični broj: četrdeset dana boravio je Ivan u pustinji, četrdeset dana ostao je Mojsije na Sinaju, četrdeset dana traje kršćanska korizma… Događaje toga vremena pripovijedaju evanđelisti tako da ih je teško iznijeti u suvislom redoslijedu. Čini se kao da je svaki u toj povijesti, koja je u svakom pogledu nadnaravna, zapamtio stanovite crte koje su na njega ostavile osobit dojam i koje su mu se činile najznačajnije.

Četrdeset dana, dakle, Isus je opet među svojima. I u mnogim slučajevima nastupa kao živ, savršeno stvaran čovjek. Učenicima koje njegova pojava među njima plaši kaže on: “Opipajte me i vidite. Duh nema ni mesa ni kosti, kao što ja imam.” Zatim, da bi ih potpuno uvjerio, moli ih da mu dadu nešto jesti, i dijeli s njima ribu iz jezera koju su upravo ispekli (Lk 24,36-43). Glasovita zgoda s Tomom, nepovjerljivim apostolom, još je značajnija. On nije bio prisutan kod prvih ukazanja Uskrsnuloga i uvjeravanjima svojih prijatelja odlučno uskraćuje vjeru. Ali iznenada se pojavljuje Isus pokraj njega, predbacuje mu njegovo nevjerovanje i poziva ga da opipa njegove rane na rukama i na prsima… Duh nema tijela koje se može opipati prstom (Iv 20,24-29)!

Očito je, međutim, da mnoge crte iz tog “drugog života” Isusova zbunjuju, razumski su neobjašnjive, nisu podložne prirodnim zakonima. Već je Isus na dan Uskrsa rekao Magdaleni: “Nemoj me se doticati, jer se još nisam vratio k Ocu…” Što znači ta zagonetna rečenica? Zašto ga mnogi od onih koji ga vide ne prepoznaju? Magdalena, učenici iz Emausa, apostoli kad ga vide na obali Galilejskog jezera (Iv 21,4)? Još je neobičnije što se pojavljuje i iščezava iznenada – kao što smo vidjeli u prizoru iz Emausa – i ulazi čak kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su sakupljeni njegovi (Lk 24,36; Iv 20,19). Treba, dakle, dopustiti da je Krist u tih četrdeset dana bio u isto vrijeme stvaran, kao čovjek od mesa i krvi, ali isto tako da je njegovo tijelo posjedovalo nadnaravne darove koji nisu mogli pripadati zemlji. Što će sv. Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima nazvati “proslavljenim tijelom” nalazi ovdje svoj prvi primjer i svoj prauzor.

Inače držanje uskrsnuloga Krista odgovara njegovu držanju za života. Njegova pouka ponavlja gotovo od riječi do riječi prijašnju. On prisustvuje čudesnom ribolovu, kao nekada. On svoje proroke podsjeća na velike istine, osobito na istinu o prvenstvu ljubavi, Šimunu Petru potvrđuje službu koju mu je povjerio da “pase njegove jaganjce”, to jest da vodi Crkvu (Iv 21,15-17). Ali iznad svega svima, i onima koji ga slušaju, i onima koji će ga čuti preko usta njegovih pristaša, on daje zapovijed i daje obećanje. Zapovijed glasi: “Idite i naučavajte sve narode!” To znači: Budite i vi apostoli! A obećanje će kršćani do sudnjega dana čuvati kao zalog svoje nade: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” (Mt 28,18-20; Mk 16,15-16).

Tako se povijest Isusa Krista na zemlji svršila tajanstvenim poglavljem, ali punim obećanja, kojemu je uzašašće imalo dati zaglavak u mističnoj apoteozi. Koliko je puta on prorekao svoje uskrsnuće, koje je bilo povezano s njegovom mukom, popunjujući je i dajući joj njezin pravi smisao. Za one koji su ga od početka njegova nastupa u javnosti slijedili postale su jasne riječi koje je nekoć izgovorio i koje su ih u prvom trenutku začudile i prestrašile: “Sin Čovječji mora biti predan svojim neprijateljima, trpjeti i na križu umrijeti, a onda će uskrsnuti…” Ali je igra riječi imala tako nešto okrutno u sebi da shvaćamo zašto ih učenici nisu odmah razumjeli: “Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi.” Odsada im je sve moralo biti jasno, sve logično i sve Providnošću određeno.

Uskrsnuće je dokazalo da je sve bilo istina, da je Isus uistinu utjelovljeni Bog, Sin Božji, Mesija, da je došao na zemlju donijeti po svojoj žrtvi spas ljudima i da je put koji im je pokazao jedini kojim trebaju ići. Sv. Pavao, nedostiživi tumač Kristove poruke, razjasnit će to na čudesan način, pokazujući, s jedne strane, da je činjenica uskrsnuća kamen temeljac svega kršćanstva: “Ako Krist nije uskrsnuo, besmislena je naša propovijed i uzalud je naša vjera. Ako se mi u ovom životu samo nadamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi” (1 Kor 15,14-19); a, s druge strane, tvrdeći da je pobjeda Kristova nad smrću slavan završetak borbe koju je poduzeo da spasi čovječanstvo od zla, od grijeha: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon” (1 Kor 15,55-56).

Tu vjeru u Isusa Krista, utjelovljenoga Boga, koji se dragovoljno žrtvovao za otkupljenje svijeta od grijeha, koji je umro i uskrsnuo, osjetili su prvi učenici, prvi kršćani, kako kuca u njima s krvlju njihova srca kad su jednoga dana u mjesecu svibnju vidjeli svojega Učitelja na Maslinskoj gori kako uzlazi na nebo. Oni će tu poruku, po snazi koju će im dati Duh Sveti, po Isusovoj zapovijedi, prenositi svim ljudima iz stoljeća u stoljeće. Ali to je više nego poruka: to je prisutnost, najnježnija, najsvjetlija, najuzornija od svih prisutnosti, kojoj se sjaj i dušama tajanstvena privlačivost nije nimalo smanjila kroz dvadeset stoljeća. Tu je Krist Isus, življi od svakoga živoga, prisutan za svakoga od onih koji ga ljube i koji ga slijede, blizu, stvaran, bliži svakome od njegove vlastite duše. I tako će to biti “do svršetka svijeta”, kako nam je bilo rečeno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Život Isusa Krista”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.