Postoji duhovni post – suzdržavanje od samoljubivih i vlastohlepnih djelovanja, odricanje od ljudske moći i slave. Takav je post posebno potreban ljudima koji djeluju u javnosti. Pravilo je toga posta ovo: ne traži sam moć ni vlast; ako si pak pozvan na moć i vlast, gledaj na to kao na služenje. Svaki put kad si u prigodi bez ikakve potrebe ili koristi za bližnje pokazivati sebe te svoju nadmoć i snagu – uzdrži se od toga; ne hrani vlastitu taštinu i sebeljublje.

Postoji i umni post – uzdržavanje od jednostranih djelovanja uma, od besplodne i beskrajne igre pojmova i predodžaba, od neprekidnih pitanja bez smisla i bez cilja. Taj je post posebno potreban učenim ljudima koji su zaboravili izreku staroga Heraklita: mnoga znanja um nikada neće podučiti razumijevanju. Pravilo je toga umnoga posta: ne traži znanja bez koristi za bližnjega i za djela Božja. Ne hlepi za novim i originalnim mislima. Svaki put kad ti dođe izreći svoje poglede koji nisu povezani s općim dobrom, suzdrži se od toga. Ne pridaj pretjeranoga značaja znanstvenim spoznajama jer znanost uvijek ima dvije neizbježne granice: u predrasudama i preduvjerenjima učenih te u nepotpunosti znanstvenoga materijala. Usklađuj umnu djelatnost s moralnim zahtjevima. Jednostavno rečeno: ne hrani isprazno umovanje.

Na koncu, treća vrsta posta jest post osjetilne duše, to jest suzdržavanje od osjetilnih užitaka koji nisu nadzirani i umrtvljeni razumskom spoznajom i snagom duha. Temeljnim i glavnim vidom tjelesnoga posta uvijek se opravdano smatralo suzdržavanje od krvi i mesa toplokrvnih životinja jer je hrana takve vrste izravno proturječila idealnim nakanama naših tjelesnih djelovanja. Stvarna je zadaća našega osjetilnog života obrađivanje vrta zemaljskog – pretvarati mrtvo u živo, prenositi zemaljskim stvorovima veliku intenzivnost i puninu življenja – oživljavati ih.

Izravna suprotnost tomu je – usmrćivati živa bića, posebno tamo gdje život postiže svoju najveću snagu i napetost kao kod toplokrvnih životinja. Budući da mi nismo u stanju oživljavati mrtvu prirodu, dužni smo, u krajnjem slučaju, koliko je moguće, što manje usmrćivati živu. Na taj način, prvotna dužnost tjelesnoga posta usmjerena je ne samo na ograničenje naših osjetilnih užitaka nego i prema popravljanju našega izravnog odnosa prema prirodi koja nas okružuje.

Ne možemo odjednom ispraviti taj odnos, ne možemo se potpuno i savršeno osloboditi potrebe da ubijamo kako bismo živjeli; no mi smo u stanju i dužni smo postupno slabjeti i umanjivati tu neophodnost. Ako to zlo ne može u potpunosti biti uništeno, onda, u svakom slučaju, što ga je manje, to bolje i mi ga moramo svoditi na najmanju moguću mjeru. U tom smislu mudrost Crkve, ne zahtijevajući bezuvjetno suzdržavanje, određuje razne stupnjeve i vidove tjelesnoga posta.

Opće je pravilo tjelesnoga posta: ne dopusti da hrana vlada tvojom osjetilnošću; postavi granice tom ubojstvu i samoubojstvu u koje neizbježno vodi nagon za materijalnim ugodama, čisti i preporađaj svoju tjelesnost da bi je pripravio za preobraženje svega stvorenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duhovne osnove života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.