Ovaj donji tekst je doista moj; plod višegodišnjeg zapažanja svakojakih neurednosti koje se događaju pri crkvenim vjenčanjima, i moje velike muke zbog nemogućnosti da ih ukrotim ili barem dovedem pod kontrolu.

Tekst koji je objavljen u „Slobodnoj“ i prenesen na mnogim mjestima samo je jednim manjim dijelom doista moj, a zabunom mi je pripisana i obrada po točkama koje je netko drugi napisao a ja ih samo preuzeo s Interneta. Želim naglasiti da sam toj zabuni ponajviše sam kumovao jer – u žurbi pri slanju materijala novinarki – nisam razvidno odvojio svoj autorski dio teksta od ostalog.

Vjenčanje – sakrament ili sapunica?

(Dorađeni tekst iz župskog listića Jelsa/Pitve – za internu upotrebu u pripravi zaručnika)

Može li se desalonizirati sol, tj. soli oduzeti slanost? I može li se “desakralizirati sakramente”, tj. može li se svetinjama (sakramenat = svetinja) oduzeti svetost? To je već na pojmovnoj razini – apsurdno. Ali, ipak se baš to događa u poimanju i praksi mnogih kršćana. Posebno sa ženidbom. Neke od tih simptoma razotkrivamo u ovom tekstu. Stoga je preporučen svima, a posebno pripravnicima i kandidatima za ženidbu.

Vjenčanja se danas uglavnom obavljaju samo u crkvi, a nekoć se moralo prije registrirati kod matičara, pa se tako taj važan čin izvršavao dva puta u pola sata, što je djelovalo čak neozbiljno.

Izgleda da se sada dio te “neozbiljnosti” prenio u crkvu, odnosno na samo crkveno vjenčanje: izmišljaju se “egzotični” prostori za ceremoniju, još “egzotičnija” biva (ne)odjevenost mlade i(li) kume, i ostalih sudionica uzvanica… traže se “sapunični” oblici stupanja pred oltar, frizira se unutrašnjost crkve kao da se čeka Djeda Mraza, a fotografi i snimatelji ponašaju se kao da je crkva njihov studio…

Valja nam se oduprijeti takvim tendencijama. Idemo redom:

PRIJAVA VJENČANJA

Za vjenčanje se župniku treba najaviti barem mjesec dana unaprijed. I najmanje toliko neka se zaručnici, ako su se već nastanili zajedno, kako to sve češće biva, odvoje i žive svaki u svojoj kući. Slično kao što “umaknuta” (tj. dogovorno oteta) djevojka mora barem mjesec dana prije vjenčanja proživjeti s roditeljima, tj. odvojena od svog momka, zbog moguće stvarne otmice ili prisile. Ovo je zakon Crkve, a ono – ako baš tako hoćete – moj uvjet. Njegovo izvršavanje ne namjeravam policijski istraživati niti sudom naređivati, ali ga postavljam kao moralnu obvezu. Ako je zaručnici nisu spremni prihvatiti, mogu izabrati nekog drugog svećenika da ih pripremi ili vjenča. A mogu i odraditi zaručnički tečaj u Splitu.

 NEZAOBILAZNOST MATIČNOG UREDA

Vjenčanje se više ne mora “duplirati”, ali se matični ured ipak ne može zaobići. Tamo se treba najaviti i prijaviti, priložiti potrebne dokumente: Izvod iz knjige rođenih, domovnicu, osobnu, te presliku osobne svjedoka (“kumova”). I to u onom matičnom uredu koji “pokriva” župu vjenčanja.

 MJESTO VJENČANJA

U pravilu – župska crkva. U dogovoru sa župnikom može biti i koja druga crkva. A za vjenčanje u bilo kojem prostoru izvan crkve potrebni su valjani razlozi i dopuštenje biskupa (ali ne računajte baš na njega ako su vam razlozi “egzotične” naravi).

DOLAZAK PRED OLTAR

Redoviti i preporučeni način: svi sudionici (svatovi), osim mladenaca i svjedoka, zauzmu svoja mjesta u crkvenim klupama, a potom na crkvenim vratima svećenik vjenčatelj pozdravi mladence (u tom času svjedoci stanu iza njih) kratkom besjedom, poškropi ih blagoslovljenom vodom, oni se prekriže te za svećenikom i ministrantima krenu do svog mjesta pred oltarom.

Drugi oblik

Svećenik dočeka mladence i kumove pred oltarom.; u tom slučaju svatovi također mogu prethodno zauzeti svoja mjesta u crkvi, ili ući za mladencima – kako su i došli do crkve.

Treći način koji se nevoljko tolerira

Ako baš inzistiraju na “uvoznoj” modi da otac (brat, ili netko treći…) doprati mladu do oltara i tu je “preda” (kao da je ona paket za dostavu!) mladoženji, nerado ću na to pristati i u takvoj kombinaciji doći k oltaru tek kad se “primopredaja” izvrši. Iskustvo mi svjedoči da je ovakav način posebno „in“ za one djevojke koje ne razmišljaju duboko o njegovu podrijetlu, a – čini se – i onim očevima koji svoju kćer nikada prije nisu doveli u crkvu, čak ni na krštenje!

ČEDNA ODJEVENOST

Ako je netko od svatova neprilično odjeven, ili – jer se u pravilu to odnosi na dame – prilično neodjevena (“obučena da ubije”!), takve će se zamoliti da ne ulaze u crkvu. Ukoliko bi tako bile (ne)odjevene mladenka ili kuma, budući da bez njih ne može biti vjenčanja, počekat ćemo na crkvenim vratima da ih netko zaogrne ili dok se iz sakristije donese neki priručni ogrtač. (Možda ovo izgleda kao šala, ali ja mislim ozbiljno!)

SNIMANJE

Snimatelja mogu biti najviše dva u svetištu, i najviše dvije kamere. Snimatelj (fotograf) treba biti nenametljiv i umjeren što se tiče osvjetljenja, priključnih kabela i vlastitog kretanja. I snimati s jednog mjesta, a ako pretendira da to bude iz svetišta, pristojno je da zamoli dopuštenje župnika i da je pristojno odjeven – ne u trapericama ni u tenisicama. I – napominjem za ilustraciju: može li snimatelj na utakmici ući u teren kako bi iz najpovoljnijeg kuta snimio izvođenje jedanaesterca? A u crkvi bi se neki i na oltar popeli!

ČESTITANJE – IZLAZAK

Tek nakon što završi obred i potpisivanje, može slijediti čestitanje. A ako pritom i dalje bude nestrpljivih koji se rižom hitnu i u crkvu, po sagu i procjepima u pločniku, morat ćemo mladence zamoliti da iziđu kroz pobočna vrata. Ili organizatore vjenčanja da se pobrinu tko će crkvu i njeno dvorište poslije vjenčanja dovesti u red.

Za portal Bitno.net želim bitno u svezi s ovom temom ponoviti i naglasiti nekoliko najgorih, upravo alarmantnih ekscesa kojima se, preko svih granica dobroga ukusa – a o pobožnosti da se i ne govori – ugrožava dostojanstvo ovog svetog čina (sakrament = svetinja!), a ponekad i valjanost sklapanja same ženidbe:

1. Snimatelji (ne svi) koji upravo hoće svetište crkve pretvoriti u svoj studio;

2. (Ne)odjevenost dama sudionica, počevši – nerijetko – od mladenke i kume-svjedokinje;

3. Prosipanje riže, ponekad na kilograme, tobože kao znak prizivanja plodnosti (a možda su oni već čvrsto odlučili imati „dijete i pol“!). Mislim da je ovaj „novokomponovani“ običaj kopiran iz američkih ili meksičkih sapunica, baš kao i onaj da mladu do oltara dovede otac, pri čemu te djevojke zanemaruju činjenicu da je to doneseno iz doba feudalnih odnosa kada je žena tretirana kao vlasništvo muškarca, pa je dosadašnji vlasnik (otac) pred oltarom predaje novom vlasniku (mužu). Jasno mi je da one, mlade tako ne misle, ali i da – ne misle!

4. ALKOHOLIZIRANOST – najteži incident koji ozbiljno dovodi u pitanje valjanost sklapanja ženidbe. Ponekad se čovjeku nameće neugodni dojam da je za svatove, pa čak i za mladence, crkveni obred samo kratki predah između dvaju dugih „tulumarenja“. U nekim mjestima svatovi tijekom dana svrate na nekoliko „domjenaka“ (u Dalmaciji kažemo – „trajtamenat“), na svakom se ponešto pojede (sir, pršut) a više popije; nije onda čudo da neki „zaborave“ ispustiti čašu (ili flašu piva) pa s njom u ruci dođu i do crkve…

Ako neki tako već pripiti svatovi dođu do crkve, možda je i bolje da za vrijeme obreda nastave piti u kafiću, makar i nije baš pristojno da kao uzvanici „preskoče“ vjenčanje… Ali, što ćemo s mladencima i svjedocima („kumovima“)? Bez njih ne može biti vjenčanja, a kako i s njima takvima?

Čuo sam od jednog kolege iz Slavonije da se usred obreda mladoženja izvrnuo iz klupe kao klada! A provjereno znam za jedan slučaj iz Splita – potvrdio mi je vjenčatelj: Primijetio je da su oboje mladenaca pripiti te im je rekao da neće stvarati scenu, ali da neće ni izdati papire s potvrdom vjenčanja za matični ured nego da ih do koji dan, kad se otrijezne, dođu zajedno s kumovima potpisati u župskom uredu.

don Stanko Jerčić | Bitno.net