Ma koliko pažljiv i ma koliko zagrijan nastojao biti onaj koji pokušava “naslikati” Isusa, on zna dobro da će naići na nepremostivu zapreku i doći do točke iza koje sve postaje neshvatljivo. Tu je središnja tajna njegove ličnosti, koja je ujedno središnja tajna kršćanske vjere: tajna utjelovljenja. Ne može se o Kristu govoriti kao o čovjeku koji sve druge neusporedivo natkriljuje, jer je u njemu i ono sasvim drukčije od ljudskih vrlina i sposobnosti, od genija i svetosti: u njemu je nazočan Bog.

Tajna utjelovljenja izmiče svakoj analizi; ona se samo najsvetijim dušama malo otvara u molitvi i klanjanju. Ta prisutnost Boga u čovjeku postavlja, razumije se, nebrojene probleme. Najvažniji se mogu formulirati ovako: Je li Isus znao da je Bog? Je li on rekao da je Bog? Kako se u njemu božanska narav odnosila prema ljudskoj s kojom je bila nerazdruživo spojena?

Ponajprije se toj tajni možemo pokušati približiti promatrajući riječi koje upotrebljava Isus govoreći o sebi, i koje također upotrebljavaju njegovi učenici i kasnije evanđelisti. “Sin Čovječji”, kako smo već rekli, značilo je u hebrejskim jezicima, uzeto doslovno, čovjek, čovjek rođen od mesa. Ali nije značilo samo to, ukoliko je taj izraz imao neki prizvuk koji je prelazio doslovno tumačenje. Na brojnim mjestima – devedeset četiri – izraz “Sin Čovječji” Ezekiel upotrebljava označujući njime zastupnika čitavoga čovječanstva, neku vrstu posrednika između njega i Boga; a u Knjizi Danielovoj (7,13) u veličanstvenoj viziji Sin Čovječji dolazi “u noćnim tišinama, na oblacima” primiti gospodstvo, moć i slavu. Oni koji su imali uši da čuju mogli su, dakle, riječi “Sin Čovječji” shvatiti u nekom mesijanskom smislu, a možda još i više od toga.

Je li drugi, paralelni izraz “Sin Božji” bio određeniji? Evanđelisti ga upotrebljavaju često: sv. Marko stavlja ga čak na početak svoje knjige. Apostoli, primjerice Petar, upotrebljavaju ga kad govore o Isusu, ili kad govore Isusu. Jesu li s njim već za Isusova života povezivali sadržaj koji su mu dali evanđelisti kad su jednom primili duhovne zaloge Uskrsnuća, Uzašašća i Duhova? Za Izraelce, narod Svetoga saveza, biti “sin Božji” bila je opća oznaka. “Vi ste sinovi Jahve, Boga svoga”, rekao im je Mojsije (Pnz 14,1). Druga biblijska mjesta, kako se činilo, davala su tom izrazu točnije i uže značenje, primjerice Psalam 2, gdje Jahve govori jednom sugovorniku, očito Mesiji: “Ti si moj sin, ja te danas rod ih. Traži od mene, i ja ću ti dati narode u baštinu, i zemlju cijelu u posjed!” Govoreći o “Sinu Božjem”, Isusovi su učenici htjeli izraziti svoje uvjerenje da je on Mesija.

Je li Isus tajnu koju je u sebi nosio drugima saopćio? To jest, je li on ustvrdio ne samo da je Mesija, nego da je i “Sin Božji”, sam Bog? Odgovor na to je težak. Kad čitamo Evanđelja danas, to jest u punoj svjetlosti objave, nailazimo na priličan broj rečenica koje izgledaju kao približavanje velikoj tajni Isusovoj. Kad, primjerice, kaže svojima: “Mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli” (Mt 13,17; Lk 10,23-24) ili kad izjavljuje: “Ovdje je i više od Salomona” (Mt, 12,42), “Prije nego je Abraham bio, Ja jesam” (Iv 8,58), ili kad tvrdi: “Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti” (Mt 24,35) – primjeri bi se lako mogli umnožiti – mi uistinu čujemo Boga kako govori. Je li to bilo isto tako jasno onima koji su bili oko Isusa, koji su ga svaki dan gledali, koji su pred sobom imali tesareva sina iz Nazareta, vođu male čete galilejskih ribara koji su ostavili svoje mreže?

Također treba imati na umu da je Isus očito oprezno postupao kako ne bi prebrzo izišla na vidjelo istina o njemu, očito zato da ne bi njegovi pristaše pogrešno razumjeli znakove njegove moći; ali vidjeli smo da je dio svoje tajne odao tuđinki koju je slučajno sreo, i jednom sanhedritu, o kojemu je znao da neće o tome govoriti. Svojim najbližim vjernima ne skriva tu tajnu, ali je i ne izriče glasno i jasno, nego se ograničuje na to da Šimunu Petru čestita za nadahnuće odozgo koje ga je nagnalo nazvati ga “Sinom Božjim”. Ali koliko puta, s druge strane, poslije kojega osobito uzbudljivoga čuda ili poslije karizme preobraženja on zahtijeva da o tome šute! To što je Isus htio i odlučio postupno otkrivati svoje božanstvo, sigurno je od odlučnoga značenja. Zli duhovi su oni koji prvi pred mnoštvom uzvikuju tko je onaj koji ih je pobijedio (Mk 1,24 i 3,11), a to sigurno nije slučajno.

Ali doći će čas kad će Isus morati sa “da” ili “ne” reći istinu o sebi. Kad ga u tragičnoj noći njegova suđenja upita veliki svećenik: “Jesi li ti Mesija, sin Blagoslovljenoga?”, on će odgovoriti bez najmanje dvosmislenosti. Jer će tada biti riječ o tome da stavi pečat na novu objavu, da preuzme na sebe sve njezine opasnosti, svu njezinu misiju.

Nema, dakle, nikakve sumnje: Božanstvo u Isusu nije bilo neka vrsta nesvjesne moći kojom se on služio i ne znajući to. Kao Mesija, i još više nego Mesija, kao živi Bog, on je znao da je on “jedno s Ocem” (Iv 10,30) i da “nitko još nikada nije vidio Boga osim Sina koji se rodio iz krila Očeva” (Iv 1,18). Ali njegovi prijatelji i njegovi rođaci potpuno su to spoznali tek onda kad je za njega sve bilo ispunjeno.

Treće pitanje ne spada u psihologiju, nego u područje koje je prilično blizu metafizici. Možemo li sebi predstaviti odnose koji su u Isusovoj ličnosti postojali između ljudske naravi i božanske naravi? Evanđelja svakako daju neke kratke obavijesti o tom pitanju koje nadilazi svako objašnjenje.

Na više mjesta dobivamo dojam da božanska moć obuzima Isusovu ličnost, uzdiže ga i napunja tajanstvenom radošću. Tako nam ga pokazuje sv. Luka “kako kliče od radosti u Duhu Svetomu” (Lk 10,21). Ili kad upravlja k nebu divnu molitvu u kojoj kaže: “Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin” (Mt 11,25-27). Isto tako, u času kad će pokrenuti božansku moć da uskrisi Lazara, Isus je uzbuđen, kako kaže sv. Ivan: “Bio je potresen u duhu” (Iv 11,33). Još neobičniju obavijest čitamo u izvještaju o ozdravljenju žene koja je bolovala od krvarenja: u času kad se bolesnica iza njega dotaknula resa njegove haljine, okrenuo se Isus i zapitao: “Netko me se dotakao? Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene” (Lk 8,46).

Ali katkada dobivamo dojam da je između dvije naravi u Isusu mogla postojati ne doduše suprotnost, ali neka napetost. U tome je duboki smisao prizora kušnje: božanski poziv ima odlučnu prednost pred onim što bi moglo biti poziv k zemaljskom uspjehu. Ta napetost postaje velika osobito kad božanski poziv nameće čovjeku od mesa i krvi da prihvati žrtvu samoga sebe. Unutarnje borbe koje su se morale odigravati u toj ljudskoj svijesti, koja se od naše ni u čemu ne razlikuje, izražavaju se u trijeznoj riječi koju nam prenosi sv. Luka: “Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!” (Lk 12,50). U Getsemanskom vrtu ta će napetost biti tako jaka da će Isus u jednom trenutku gotovo odustati od svoje misije moleći svojega Oca “da udalji od njega tu čašu”. Ali odmah će se sabrati božanski će poziv nadvladati strah ljudske naravi, i Isus će uzviknuti: “Oče, ne moja, nego tvoja volja neka se vrši!” Jer u svojem božanskom predznanju on zna da je Sin Božji došao na zemlju trpjeti i umrijeti kao čovjek, i da bi sve što je on na zemlji rekao i učinio bilo uzaludno kad bi se na nadnaravni način uklonio toj sudbini.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Život Isusa Krista”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.