Sveti John Henry Newman poznat je po izjavi: „Poznavati povijest znači prestati biti protestantom.” Ne treba ni reći da se mnogi protestanti na to uvrijede, a mnogi odgovore tvrdnjom: „Poznavati Bibliju znači prestati biti katolikom.” Želim ponuditi malo uzvrata na protestantsku repliku tvrdeći da poznavanje grčkoga jezika u određenim slučajevima daje prednost katoličanstvu pred protestantizmom. Dakle, možda nije istina da „poznavati grčki jezik znači prestati biti protestantom”, ali istina jest i da poznavanje grčkoga može biti argument za katoličku vjeru.

Želim se usredotočiti na tri područja na kojima poznavanje grčkoga jezika daje vjerodostojnost katoličkim tvrdnjama. Usredotočit ću se na jednu jedinu riječ iz Očenaša, u vezi s euharistijom; redak u 22. poglavlju Lukina evanđelja, o svetome Petru; i na upotrebu jedne grčke riječi pri spominjanju Marije kao novoga Kovčega saveza. Pokazat ću da u svakome od tih slučajeva grčki jezik rasvjetljuje istine koje su argument za katoličku vjeru, ali su u engleskome prijevodu često slabo uočljive.

1. Supersupstancijalni kruh

Molitva Gospodnja („Oče naš”) inače se moli na engleskome s retkom „kruh naš svagdanji daj nam danas” (Give us today our daily bread). Riječ „svagdanji” prijevod je veoma rijetke grčke riječi ἐπιούσιος (epiousios). Jedino pojavljivanje te riječi u čitavoj postojećoj grčkoj literaturi jest u molitvi Gospodnjoj. Teže ju je definirati od drugih grčkih riječi jer nemamo drugih primjera njezine upotrebe. „Svagdanji” je danas najuobičajeniji prijevod, ali povijesno nije bilo tako. Mnogi crkveni oci – a najistaknutiji je među njima u ovome sveti Jeronim, prevoditelj latinske Vulgate – preveli su je u skladu s njezinom etimologijom kao „supersupstancijalni”. Prijedlog ἐπί znači „na”, a riječ οὐσία znači „supstancija” ili „bit”.

Euharistijske implikacije „supersupstancijalnoga” kruha jasnije su nego one „svagdanjega” kruha. Kruh za koji molimo nije samo kruh za svakodnevnu prehranu, nego je to daleko važniji i bitniji kruh – sami kruh života. Taj kruh više je od kruha za danas. To je kruh za sutra, a u konačnici za vječni život sa samim Bogom. Kako je rekao sveti Jeronim:

„Također možemo riječ ‘supersubstantialis’ protumačiti drugačije – kao onaj koji je iznad svih drugih supstancija, i odličniji od svih stvorenja – to jest, tijelo Gospodinovo. […] U Evanđelju naslovljenome Evanđelje po hebrejskome, ‘supersubstantialis’ je prevedeno kao ‘mohar’, to jest, ‘sutrašnji’, tako da bi smisao bio ‘Daj nam danas sutrašnji kruh’, to jest, za vrijeme koje će doći.”

Ovi euharistijski tonovi „supersupstancijalnoga” možda su neki od razloga što su protestantski prijevodi uglavnom zazirali od ovakvoga prijevoda. No katolici ne trebaju misliti da ἐπιούσιος znači  isključivo „svagdanji” ili „supersupstancijalni”. Sveti Jeronim zapravo je riječ prevodio na oba načina, u Lukinoj inačici Očenaša kao „svagdanji” (latinski quotidianum), a kod Mateja kao „supersupstancijalni” (latinski supersupstantialem).

Važno je prisjetiti se da je Sveto pismo polivalentno, i da jedan redak, ili čak riječ ili sintagma mogu imati višestruka značenja. U Katekizmu Katoličke Crkve objašnjava se kako se oba značenja ἐπιούσιος mogu razumjeti kao katolička:

»Svagdanji«. Ova riječ se, grčki ἐπιούσιον, ne nalazi ni na jednom drugom mjestu Novog zavjeta. Uzeta u vremenskom značenju, pedagoški podvlači ono »danas«, da nas utvrdi u »beziznimnome« povjerenju. Uzeta u kvalitativnom značenju kazuje ono što je nužno za život i, u širem smislu, svako dobro koje dostaje za opstanak. Uzeta u doslovnom smislu (ἐπιούσιον: nadnasušni, nadnaravni) ta riječ neposredno znači Kruh Života, Tijelo Kristovo, »lijek besmrtnosti« bez kojega nemamo života u sebi. Konačno, nadovezano na prethodno, očevidno je nebesko značenje: »ovaj dan« jest dan Gospodnji, dan Gozbe u kraljevstvu, anticipirane u euharistiji, koja je predokus Kraljevstva koje dolazi. I zato je prikladno da se euharistijsko bogoslužje slavi »svaki dan«. (KKC § 2837)

Kao i uvijek, Sveto je pismo veoma duboko, a u ovome slučaju malo nam poznavanja grčkoga jezika može pomoći potpunije cijeniti euharistijski aspekt onoga što je naš „svagdanji” kruh, čak i ako kažemo „svagdanji”, a ne „supersupstancijalni” ili „superesencijalni”.

2. Zašto je Petar izdvojen

Sljedeći primjer toga kako grčki jezik daje prednost specifično katoličkome učenju je iz Lukina evanđelja 22,31-32. Ti redci primjer su toga kako se nijansa u grčkome u prijevodu ne ističe, a zbog manjka precizne razlike u engleskome jeziku između drugoga lica jednine i množine. Pogledajte prijevod ovih redaka:

„Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.” (Lk 22,31-32)

Engleski prijevod ovih redaka u tehničkome smislu nije pogrešan, ali je slab, budući da nije precizan. Iz njega se čini da se svaka osobna zamjenica odnosi na Šimuna Petra. No u grčkome tekstu (a i u hrvatskom, op. Bitno.net) govori se o dvjema različitim instancama. Zamjenica you u 31. retku je u množini (grč. ὑμᾶς), i odnosi se na apostole, a you u 32. retku je u jednini (grč. Σοῦ), i odnosi se na Petra. Sotona zahtijeva da prorešeta ne samo Petra, nego sve apostole, a Krist moli izričito – ne za sve apostole, nego naročito za Petra. Dakle, ovo nije redak gdje Sotona želi napasti Petra dok Isus moli za njegovo pokajanje i ustrajnost, nego redak gdje Krist izdvaja Petra među svim apostolima kao onoga koga je Krist izabrao da jača svoju braću apostole. Zbog toga je suptilnoga detalja Crkva često koristila ovaj redak u obrani svojih učenja o papinstvu.

Nasreću, postoje bolji engleski prijevodi Lk 22,31-32 (vidi NIV, NAB, i druge prijevode), u kojima se ističe petrovski karakter ovoga odlomka. Zato je često dobra ideja – čak i ako znate nešto grčkoga – konzultirati nekoliko prijevoda pojedinoga odlomka. Ponekad se u prijevodu izostave važne stvari.

3. Marija osjenjena

Posljednji primjer toga kako se grčkim jezikom argumentira za katoličku vjeru nema veze s definicijom riječi kao riječi, nego s upotrebom riječi i u Starome i u Novome zavjetu. Stari je zavjet većinom napisan na hebrejskome jeziku, a grčki prijevod Staroga zavjeta – sada poznat kao Septuaginta – imao je važnu ulogu za Židove i kršćane u stoljećima bližima Kristovu životu. Za Židove i kršćane izvan Palestine ovaj prijevod služio je kao Biblija. Autori iz Novoga zavjeta i sami su inače citirali grčku Septuagintu kada bi citirali Stari zavjet, umjesto da sami prevode hebrejski tekst na grčki jezik. Zbog važnosti Septuaginte za Novi zavjet – a u širemu smislu i zbog njezine važnosti za kršćane i Židove – kada se u Novome zavjetu koriste riječi koje se nalaze u Septuaginti, trebali bismo dobro paziti i pogledati privlače li one našu pozornost na nešto specifično. Dobar primjer toga možemo pronaći u Lukinu korištenju grčke riječi ἐπισκιάζω (episkiazo), što znači „osjeniti”. Ta se riječ koristi u Lukinu opisu Navještenja u Lk 1,35, kada anđeo Gabriel govori Mariji da će je Duh Sveti „osjeniti”.

„Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1,35)

Neki su bibličari primijetili da se ta ista grčka riječi koristi u vezi s Kovčegom saveza u Izlasku 40,35:

„Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je na njemu stajao [grč. ἐπισκιάζω] i slave Jahvine koja je ispunjala Prebivalište.” (Izl 40,35)

Koristeći identičan grčki termin, evanđelist Luka suptilno povezuje oblak Božje slave koji osjenjuje Kovčeg saveza u Izl 40 i to kako je Duh Sveti osjenio Djevicu Mariju. Logično je zaključiti – kako to čini bibličar Brant Pitre – da evanđelist Luka Djevicu Mariju tu vidi kao novi Kovčeg saveza.

„U svjetlu karakteristične upotrebe riječi ‘osjeniti’ (grč. episkiazo) u grčkoj Bibliji, mnogi bibličari […] zaključili su da slika Duha Svetoga kako osjenjuje Mariju treba u misli dozivati „oblak slave” iz Knjige Izlaska. […] Drugim riječima, baš kao što je Kovčeg saveza u Svetištu bio posebno mjesto Božje prisutnosti u izlasku iz Egipta, tako je sada Marija zahvaljujući Navještenju postala posebnim mjestom prebivanja Božje slave u novome Izlasku.” — Brant Pitre, Jesus and te Jewish Roots of Mary („Isus i Marijini židovski korijeni”)

Mnogo je drugih tekstualnih razloga – iz Lukina evanđelja i iz drugih novozavjetnih odlomaka – da Djevicu Mariju vidimo kao novi Kovčeg saveza. Možemo priznati da korištenje riječi ἐπισκιάζω samo po sebi ne dokazuje tipologiju, ali dodatan je to argument za već dobro argumentiranu tipologiju.

Zaključak

Sve u svemu, još se mnogo toga može reći o poznavanju grčkoga jezika i raspravama između protestanata i katolika. Želja mi je bila pokazati da poznavanje grčkoga jezika može biti od pomoći u obrani katoličanstva. Bilo da se govori o euharistiji, svetome Petru, ili o Blaženoj Djevici Mariji, ponekad poznavanje malo grčkoga može pomoći osvijetliti temelje katoličkoga nauka na tim područjima.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.