„U konačnici ćemo se naći licem u lice s beskonačnom ljepotom Božjom, i moći ćemo s divljenjem i srećom čitati tajnu svemira, koja će s nama imati udjela u beskrajnome obilju. Mi već sada putujemo prema šabatu – nedjelji – vječnosti, novome Jeruzalemu, prema svojemu zajedničkome domu u raju.

Isus kaže: ‘Evo, sve činim novo!’ (Otk 21,5) Vječni život bit će zajedničko iskustvo strahopoštovanja, u kojemu će svako stvorenje, raskošno preobraženo, zauzeti svoje mjesto na koje ima pravo, i imat će nešto za dati siromašnim muškarcima i ženama, koji će biti oslobođeni jednom zauvijek.” (papa Franjo, enciklika Laudato Si’)

Koliko god puta ponovno razmotrim ovu kršćansku teološku viziju svega stvorenja, oduzme mi dah. Sudbina je svega stvorenoga da prijeđe u novo stvorenje po uskrslome Tijelu Kristovu, a on je izabrao ostvariti tu Pashu (prijelaz) upravo u svojemu otajstvenome tijelu – Crkvi.

Onako kako je sve stvorenje čekalo Marijino „da” tome da nosi Božju Riječ, tako ono čeka „da” svakoga od nas da dođemo u slavu u šabatu – nedjelji – vječnosti.

Kada je Bog postao tijelom u Marijinoj utrobi, pridružio je sebi ne samo ljudsku prirodu, nego i sav stvoreni poredak. Svojom nasilnom smrću, svojim ukopom, i svojim uskrsnućem Isus je sve stvorenje oslobodio okova nasilja, smrti i propadanja upravo postavljajući beskonačno milosrđe u ograničenome srcu paloga stvorenoga svijeta. Na Duhove je Isus otvorio tu bujicu milosrđa, što teče iz njegova uskrsnuloga tijela, cijelome čovječanstvu, pozivajući – po vjeri i krštenju – svakoga od nas da slobodno sudjelujemo s njim u postavljanju toga neograničenoga milosrđa u nasilje, smrt i propadanje.

I tako je On „sve učinio novim”.

To se iznad svega događa nedjeljom, u kruhu, vinu i milostinji Euharistije što se prinose, dubokim simbolima onoga što je čovječanstvo u svojemu svećenstvu prikupilo u svojih šest dana milosrđem prožetoga svjetovnoga rada. U tim simbolima mi donosimo sav stvoreni svijet Bogu radi konačnoga posvećivanja u vječnome kraljevstvu. Upravo u proslavi Euharistije Isus sve stvari privlači k sebi, doduše unutar nas.

No ostvarenje svega toga ovisi o našemu svakodnevnome „da” Bogu, o našoj krhkoj voljnosti da poslušamo Božju riječi „Ite” („Idite”), da idemo „u skladu s Bogom”, živeći u skladu s Njegovom ekonomijom, Njegovim djelovanjem, Njegovom voljom, Njegovim planom, Njegovim Kristom, kako bismo spasili svijet posvećujući ga svojim lijepim, vjernim, istinoljubivim, punim nade, milosrdnim, punim ljubavi, ljubaznim, pravednim, velikodušnim, mirnim, hrabrim, nesebičnim, blagim, suosjećajnim, čistim, požrtvovnim, poniznim, predanim životom. Životom koji će očitovati puninu smisla sažetu u jezgrovite riječi posvete: „Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati; ovo je Kalež moje Krvi, koja će se proliti za vas i za mnoge.”

U tim riječima cijeli je smisao posvećivanja, što je naše jedino životno poslanje.

Taj kristoliki način života, taj put božansko-ljudske usklađenosti, jest ono što nazivamo liturgijom. Liturgija je naša točka ulaska u božansko-ljudske napore Bogočovjeka, Gospodina i božanskoga Stolara, koji zauvijek radi kako bi združio nebo i zemlju, pravdu i milosrđe, vječnost i vrijeme, Boga i čovječanstvo, čovjeka i čovjeka, stvorenje i Stvoritelja.

Papa Benedikt XVI. formulirao je tu viziju što ispunjava strahopoštovanjem u svojoj propovijedi vjernicima Aoste u Italiji:

„Mi sami, s cijelim svojim bićem, moramo biti klanjanje i žrtva, i preobražavajući svoj svijet vratiti ga Bogu. Uloga svećenstva jest posvetiti svijet kako bi on mogao postati živom žrtvom, liturgijom: kako liturgija ne bi bila nešto pored stvarnosti svijeta, nego će sâm svijet postati živom žrtvom, liturgijom. To je također velika vizija Teilharda de Chardina: u konačnici ćemo ostvariti istinsku kozmičku liturgiju, gdje kozmos postaje živom žrtvom. Molimo Gospodina da nam pomogne postati svećenicima u tome smislu, kako bismo u klanjanju Bogu potpomogli preobraženje svijeta, počevši sa samima sobom.”

To je otajstvena jezgra „prvih crta” poslanja laika: ući duboko u smrtonosne rane našega sekularnoga svijeta, i tamo donijeti Kristove uskrsnule rane, njegove posvećujuće riječi u svaki aspekt profesionalnoga i građanskoga života, kulture, ekonomije, politike, medicine, biznisa, poljoprivrede, ekologije, tehnologije, braka i obitelji itd.

U onoj mjeri u kojoj smo mi, koji smo Tijelo Kristovo, sposobni svakodnevno ulaziti u to duboko srce svijeta kojega Bog toliko ljubi, a zatim njegovu u zadnji čas spašenu satrtost sa sobom donijeti u prikazivanje darova na svetoj misi, kako bismo je prikazali u kraljevstvo, „naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, prosvijetljene i preobražene, kada Krist bude predao Ocu vječno i sveopće kraljevstvo: ‘kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira’” (Gaudium et Spes 39).

Na kraju svojega života, bolestan i na samrti, sveti Franjo Asiški rekao je svojoj braći franjevcima: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer do sada jedva da smo malo ili ništa napredovali.”

Dakle, počnimo iznova – sada.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.