Jednom prilikom sam se, odlazeći s aerodroma, vozio u autobusu s većim brojem starijih ljudi. Primijetili su da sam svećenik i počeli me o tome ispitivati.

“Radite li sve što rade svećenici?”

“Da.”

“Čak i ispovijed?”

“Aha. Redovito.”

Jedna starija gospođa je uzdahnula: “Pa ja mislim da bi to bilo nešto najgore. To bi bilo jako depresivno, neprestano slušati tuđe grijehe.”

Rekao sam im da je zapravo posve suprotno od toga. Gotovo da nema boljeg mjesta za biti nego s nekim u trenutku kada se ta osoba vraća Bogu. Rekao sam: “Bilo bi depresivno kada bih morao gledati nekoga kako napušta Boga. Meni je dano da budem s ljudima kada Mu se vraćaju.” Ispovjedaonica je mjesto gdje ljudi dopuštaju Božjoj ljubavi da pobijedi. Ona je najradosnije i najinspirativnije mjesto na svijetu. Ondje je čovjek najponizniji.

Što ja vidim tijekom ispovijedi?

Najvažnije su tri stvari. Prvo, vidim dragocjenu Božju milost u akciji. Redovito imam priliku vidjeti silnu moć Božje ljubavi koja mijenja živote. Vidim Božju ljubav izbliza i ona me podsjeća na to koliko je Bog dobar.

Nema svatko priliku gledati kako Božja žrtva na križu neprekidno ulazi u ljudske živote i mijenja čak i najokorjelija srca. Isus tješi one koji oplakuju svoje grijehe i osnažuje one koji pomišljaju na to da odustanu od Boga ili od života.

Kao svećenik, imam priliku tome svjedočiti svaki dan.

Vidim sveca u nastajanju

Druga stvar koju vidim je osoba koja se i dalje trudi – sveca u nastajanju. Nije mi bitno ispovijeda li se ta osoba već treći put ovaj tjedan. Ako traži sakrament pomirenja, to znači da se trudi. To je sve što mi je važno. Ova je misao vrijedna toga da je se uzme u obzir: odlazak na ispovijed je znak da još nisi odustao od Isusa.

To je jedan od razloga zašto je oholost tako smrtonosna. Razgovarao sam s ljudima koji mi kažu da ne žele ići na ispovijed svom svećeniku jer se tom svećeniku jako sviđaju i on misli da su oni “dobre osobe”.

Na to imam ovakav odgovor:

1. On neće biti razočaran! Tvoj će svećenik vidjeti osobu koja se trudi! Izazivam te da nađeš sveca koji nije trebao Božje milosrđe! Čak je i Marija trebala Božju milost. Ona ju je primila na jedan dramatičan i moćan način onog trena kad je začeta.

2. Što ako svećenik slučajno i bude razočaran? Pokušavamo biti tako impresivni sa svojim životima, no ispovjedaonica je mjesto koje nam to onemogućava. Ispovijed je mjesto gdje želja da impresioniramo odlazi umrijeti. Razmisli o tome: svi drugi grijesi imaju potencijal da nas natjeraju da otrčimo u ispovjedaonicu. Oholost je uvijek grijeh koji nas tjera da se skrivamo od Boga koji nas može zacijeliti.

Sjećam li se tvojih grijeha? Ne!

Ljudi me često pitaju sjećam li se grijeha koje mi ljudi ispovijedaju. Ja uvijek iskreno odgovorim da se gotovo nikad ne sjećam grijeha iz ispovjedaonice. To se možda čini nemogućim, ali istina je ova: grijesi nisu tako impresivni. Oni nisu kao upečatljivi zalasci sunca, kiše meteora ili veoma zanimljiv film. Oni su više nalik na smeće.

Ako su grijesi kao smeće, tada je svećenik sličan smetlaru. Ako smetlara pitate što je najodvratnija stvar koju je ikada morao tegliti na otpad, mooožda će se sjetiti. No činjenica je da, jednom kad se navikneš iznositi smeće, to prestaje biti nešto pamtljivo.

Iskreno, jednom kad shvatiš da sakrament ispovijedi ima više veze s Kristovom smrću i uskrsnućem koji pobjeđuju u životu osobe koja se ispovijeda nego s njenim grijesima, grijeh gubi sjaj i Isusova pobjeda postaje najvažnija.

U ispovijedi susrećemo dragocjenu Božju ljubav koja mijenja živote i slobodno se daje svaki put kad ju potražimo. Susrećemo Isusa koji nas podsjeća: “Vrijedan si toga da se za tebe umre. Čak i u svojim grijesima, vrijedan si toga da se za tebe umre.”

Kad god mi netko dođe na ispovijed, u toj osobi vidim nekoga koga Bog duboko ljubi i nekoga tko Bogu tu ljubav uzvraća. Ostalo nije bitno.

U ispovijedi vidim vlastitu slabost

Treća stvar koju svećenik vidi kada sluša ispovijedi je njegova vlastita duša. To je pomalo zastrašujuće mjesto za jednog svećenika. Ne mogu vam opisati koliko me poniznijim čini kad ljudi preko mene pristupe Božjoj milosti.

Nisam šokiran njihovim grijesima, već sam zadivljen činjenicom da su bili sposobni u svom životu prepoznati one grijehe koje ja u svom životu ne primjećujem. Slušanjem tuđe poniznosti, moja se oholost raspada. To je jedan od najboljih načina za preispitivanje savjesti.

No zašto je ispovijed zastrašujuće mjesto za svećenika? Zastrašujuće je zbog načina na koji mi Isus povjerava da budem živi znak Njegove milosti.

Nadbiskup Fulton Sheen je jednom prilikom rekao svećenicima da mi jedva shvaćamo što se događa kada u odrješenju na nekoga položimo ruke. Ne shvaćamo da s naših prstiju na njihovu glavu kaplje Kristova krv i pere pokajnika.

Dan nakon što sam zaređen, imali smo malu zabavu na kojoj je moj otac ustao i održao zdravicu. On je cijeli život radio kao ortopedski kirurg i u svom je poslu bio veoma dobar. Cijeli moj život su mi njegovi pacijenti prilazili i govorili mi o tome kako su im životi promijenjeni zbog toga što je moj tata tako dobar kirurg.

I tako je moj tata, stojeći usred tih ljudi, počeo govoriti: “Cijeli svoj život sam koristio svoje ruke kako bih zaliječio slomljena tijela ljudi. No odsada će moj sin Michael… otac Michael… koristiti svoje ruke da zaliječi slomljene duše. Njegove će ruke spasiti još više života nego što su spasile moje.”

Ispovijed je veoma moćno mjesto. Sve što ja moram učiniti je ponuditi Božju ljubav, milost i otkupljenje, no ne želim se ispriječiti Isusu na putu. Svećenik nikome ne sudi. U ispovjedaonici, jedina stvar koju mogu ponuditi je milosrđe.

Dano mi je da se za tebe žrtvujem

Kada svećenik sluša ispovijedi, on na sebe preuzima još jednu odgovornost.

Sjećam se kako sam se, u razdoblju nakon završetka fakulteta, vratio u ispovjedaonicu nakon jako dugo vremena i puno grijeha, a svećenik mi je za pokoru dao jednu “Zdravomariju”.

Pitao sam ga: “Oče, jeste li čuli sve što sam rekao?”

“Da, jesam.”

“Zar ne mislite da bi trebao dobiti veću pokoru?”

Pogledao me s puno ljubavi i  rekao: “Ne. Ta mala pokora je sve što tražim od tebe.”

Oklijevao je, a zatim rekao: “Ali trebao bi znati… Ja ću sljedećih 30 dana postiti za tebe.”

Bio sam zaprepašten. Nisam znao što da napravim. Rekao mi je da Katekizam poučava da svećenik mora činiti pokoru za sve one koji mu dolaze na ispovijed. I tako je on prihvatio tešku pokoru za sve moje teške grijehe.

Zato ispovijed razotkriva svećenikovu dušu: ona otkriva njegovu spremnost za žrtvovanje u Kristu. Svećenik vidi naše grijehe kao teret koji će on preuzeti (s Isusom!) i prinijeti Ocu, nudeći nama Božju milost.

Zapamti: ispovijed je uvijek mjesto pobjede. Bez obzir na to ispovijedaš li neki grijeh prvi ili stoti put, svaka ispovijed je pobjeda za Isusa. Ja kao svećenik imam priliku biti tamo. Mogu sjesti i gledati Isusa kako pobjeđuje i kako mu se Njegova djeca vraćaju svaki dan.

To je jednostavno fantastično.

Autor: o. Mike Schmitz | Lifeteen.com

Prijevod: Dubravka Sertić