“Velečasni, možete li mi pomoći?”

A, što je, pitam ja. “Ma cijelo jutro zovem samostan časnih sestara i nitko se ne javlja na telefon. Hoćete li mi provjeriti je li ispravan broj na koji zovem?”

Provjeravam i, naravno, broj je ispravan. Gospođa odlazi mirna, jer pretpostavljamo nas dvoje zajedno da su redovnice na molitvi ili razmatranju i da su zauzete svojim redovničkim apostolatom. Sutradan dolazi ista gospođa i kaže: “Konačno sam ih dobila. Ispričale su se da nisu bile u samostanu, jer je jedna bila na bojanju kose, druga na čupanju obrva, treća u shoppingu, četvrta na kavi u gradu, peta kod estetskog kirurga…”

Razumije se da je ovo moja izmišljena konstrukcija i da se, barem što se mene tiče, časne sestre ne trebaju bojati da ih gledam ili doživljavam pogrešno ili površno. Da sam kojim slučajem zainteresiranoj gospođi ja trebao davati odgovore glede časnih sestara, bili bi: jedna je u bolnici, druga na satu školskog vjeronauka, treća s djecom na župnoj katehezi, četvrta obilazi socijalne slučajeve, peta moli u kapelici pred Presvetim, šesta pere, kuha li šije… Međutim, ovo što ću sada reći nije moja konstrukcija, već stvarni poziv upućen uredniku jednoga katoličkog mjesečnika, u kojemu se govori upravo o tome da “neke časne sestre čupaju obrve i boje kosu, a to ne priliči Isusovim zaručnicama”. Hm! Zar i toga ima, pitat će se sigurno netko? A, valjda ima, ako žena tako piše. Da je to primijetio neki muškarac, možda bi i uvjerljivije zvučalo. Ovako! I ovako treba dati pozornost tim riječima i nad njima promišljati. Razmišljam. Bože dobri, pa postoji li ijedna zaručnica na svijetu koja ne želi biti lijepa (u svakom pogledu) svome zaručniku?! Postoji li uopće ijedna žena koja, neovisno o zaručniku, ne želi biti lijepa i ne trudi se oko toga? A tek časna sestra! Pa ona ima najljepšeg i najatraktivnijeg Zaručnika i njoj je stvarno stalo da mu se svidi. Reći će netko: “Da, ali ovom Zaručniku ne znači ništa fizički izgled bilo koje osobe. Ponajmanje časne sestre.” Slažem se. Njemu ne znači ništa, jer Njemu je svatko fizički lijep (iako ne smijemo prešutjeti da je u Davidu i na to gledao). Ali, znači njoj. U njezinoj glavi vrte se riječi Svetoga pisma: “Sva lijepa korača kći kraljeva, u haljinama zlatom vezenim… opremljena za svoga zaručnika… zdesna su joj kraljice, druge njezine…” Časna sestra nije prestala biti žena time što je postala redovnica i Kristova zaručnica. Ona svoju ženstvenost i posvećenost Zaručniku pokušava to više uljepšavati koliko joj je Zaručnik drag. Jer je njezin zaručnik “lijep, najljepši od ljudskih sinova”, i ona želi za svoga zaručnika biti najljepša.

Sjećam se studentskih dana i knjige biskupa Antonija Bella (pazi čuda, i biskupu prezime “lijepi” i, unatoč tome, vodi se proces za njegovo proglašenje blaženim): “Maria, donna dei nostri giorni” (Marija, žena naših dana). Ostalo mi u pamćenju da sam se iznenadio kad sam vidio kako jedan biskup (drago mi je da je ostao muškarac i nakon što je imenovan biskupom) pisao o Bogomajci kao ženi koja se “zabrinula” nad svojom ljepotom u trenutku kad je na bunaru vidjela da joj je kosa počela sjediti. Biskup o Mariji, želeći je približiti njezinim štovateljima i prikazati kao suvremenu ženu koja bi i današnjim ženama mogla biti uzor, govori kao o “normalnoj” ženi, koja kao i svaka druga žena, promatra promjene na sebi, pa čak i one u pogledu fizičkog izgleda, i pomalo žali za svojom ljepotom i mladošću. Istina, ne piše (barem se ja više ne sjećam detalja te knjige) da je zbog toga išla bojiti kosu, ne bi li vratila sebi mladost. Neka bude i s moje strane jasno. Ni ja ne smatram da je osnovno poslanje časnih sestara voditi računa o svom fizičkom izgledu. Ne mislim da je presudno za redovnicu da bude atraktivna i lijepa. Nisam uvjeren da treba gubiti vrijeme na bojenje kose i da je bilo kojem muškarcu koji pogleda časnu sestru važno kakvu kosu ili obrve ima. Međutim, isto tako ne smatram da joj treba biti svejedno kakva je, kako izgleda, kako se odijeva (ako već nema habit na sebi). Ona je časna žena i sve na njoj i u njoj treba biti časno i ženstveno. Što će reći odmjereno i primjereno njezinu pozivu i njezinim godinama. Ona je posvećena žena. A to znači da se i u fizičkom dotjerivanju treba očitovati njezina posvećenost. I izgled treba upućivati na posvećenost. I odijevanje i toaleta pokazuju koliko je zaljubljena u svoga zaručnika. Ona je atraktivnija onoliko više koliko je više posvećena. Njezina posvećenost ne izvire iz fizičke ljepote, ali i takva ljepota i urednost mogu pridonijeti njezinoj posvećenosti te posvećenosti onih radi kojih se dotjeruje. Činjenica jest da bi svima nama, i ne samo časnim sestrama, bilo puno bolje da više vremena vodimo računa o svojoj posvećenosti nego o svom izgledu i da nas sve određuje puno više naša nutrina od naše vanjštine.

Ipak, pozivajući se na biblijske tekstove, poznato nam je da se i sam Gospodin Bog služio ženskom ljepotom da spasi svoj narod. Estera se danima dotjerivala da bi dobila priliku doći pred kralja i posredovati za ugrožene sunarodnjake. Kraljevsko žezlo upereno prema njoj, zahvaljujući u prvom redu njezinoj ljepoti, spasilo je živote mnogima. U ovoj Godini posvećenoj osobama posvećenog života sigurno će biti ljepše da svoje samostane pretvorimo u centre duhovnosti umjesto u salone za uljepšavanje. Uostalom, nema ljepše posvećene osobe od one koja je produhovljena i na kojoj se, već po izgledu, primijeti da se stalno “dotjeruje” za svoga Zaručnika.

fra Žarko Relota

S dopuštenjem preuzeto iz časopisa Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskog (veljača 2015.)