U Europi trenutno, bez sumnje, ne vlada usiljena, licemjerna stidljivost, nego nazor koji odbacuje bilo kakvo ograničavanje spolnog užitka iz moralnih razloga. Zahtijeva se spolno samoodređenje i lošim se smatraju samo oni načini spolnog ponašanja koji dovode do bolesti, neželjene trudnoće ili koji su za ostale eklatantno štetni i stoga se moraju kazniti.

Mogući nagli prijelaz iz moralne raskalašenosti u pretjeranu, usiljenu stidljivost

Ekstremi se dodiruju! Moglo bi se dogoditi da mi, i prije nego što mislimo, doživimo povratak preziranju tijela i usiljenoj, licemjernoj stidljivosti, i to iz više razloga: ako mladi ljudi spolnost doživljavaju još samo kao tehniku koja navodno služi zadovoljstvu, ali je u stvarnosti vrlo frustrirajuća, i ako im se ona uvijek ponovno prezentira u najogavnijim oblicima, reakcija je gađenja neizbježna. Na ovaj način opsjednutost spolnošću mogla bi naglo prijeći u nijekanje spolnosti kako se to dogodilo već i u drugim kulturama, potpuno bez utjecaja kršćanstva.

Tako piše i G. Bernanos u jednom od svojih romana: “Što će se dogoditi kada ljudi budu zaboravili razliku između čistog i nečistog? Pretpostavimo da se jednog dana dogodio način revolucije koju mladi i biolozi toliko žele; da je ukinuta svaka hijerarhija potreba; da tjelesna požuda izgleda kao zahtjev utrobe jednak drugima i jedino stroga higijena uređuje njegovo zadovoljenje – tada će vidjeti da sve vrvi ljudima koji mrze sami sebe, i svoje vlastito tijelo, slijepom mržnjom. Njihovi će uzroci ostati pokopani u najtamnijim, najdubljim dijelovima sjećanja! Dok će sebi laskati da su si osigurali nutarnji mir svojih bijednih robova, da su ponovno izmirili naš rod s onim što mu danas predstavlja nevolju i stid, navješćujem im bješnjenje samoubojstava protiv kojih neće ništa moći učiniti jer nostalgija za čistoćom je veća od opsjednutosti nečistoćom.”

Takav nagli prijelaz u drugi ekstrem spriječit će samo istinska antiteza, naime okretanje moralu ljubavi koji poštuje čovjekovo tijelo i ne predaje ga neplaćenoj konstantnoj prostituciji u svim varijantama: na ekranu, “virtualno” u kompjutorskim igrama i u stvarnosti koliko je to moguće bez neželjene djece, bez posljedica za zdravlje i bez kaznenopravnih posljedica – jedine norme koje priznaje jedan određeni “moral”.

Religiozni čimbenici

Također i specifičan religiozni razlog mogao bi potaknuti takav razvoj stvari. Jer u mnogim se krugovima kaže da većina ljudi koji su u paklu odlaze onamo zbog svojih grijeha protiv čistoće. Ili također posve slično: grijesi koji Boga “ponajviše vrijeđaju” jesu tjelesni grijesi.

Za ovo stajalište neki se pozivaju, među ostalim, na Jacintu, jednu od fatimskih vidjelica i time, premda to nije uvijek jasno rečeno, na autoritet Majke Božje. Pomislimo na mlade, idealističke, izvana često zlobno napadane mladiće i djevojke iz novog pokreta “Istinska ljubav čeka” kako će samo biti skloni da ovu izjavu uzmu zdravo za gotovo! Stoga, budući da se zablude, ako nisu zauvijek i dovoljno jasno žigosane, tako lako vraćaju, nužno je pojašnjenje.

Ponajprije: gdje i kada je Jacinta rekla da su grijesi protiv čistoće oni koji Boga “ponajviše” vrijeđaju? Je li doista rekla da većina prokletih baš zbog ovih grijeha odlazi u pakao? Sestra Lucija, dakle krunski svjedok događaja, izvještava samo ovo: “Često sam se pitala je li Gospa u bilo kojem od ukazanja naznačila koja vrsta grijeha Boga najviše vrijeđa? Kaže se, naime, da je Jacinta u Lisabonu navela tjelesne grijehe. Ona mi je češće postavila pitanje. Mislim da se možda u Lisabonu sjetila pitati Majku Božju i da su joj onda bili spomenuti ovi grijesi.”1

Neka druga “izjava”, ovome u prilog, iz Jacintinih usta, čini se da nije postojala i Lucijin izvještaj ne dokazuje, ako dovoljno točno čitamo, što bi kod mnogih pobožnih autora trebao dokazati:

– Lucija je samo od trećih osoba čula da je Jacinta rekla nešto takvo, ali ona to ne zna sigurno.
– Lucija smatra samo mogućim – “možda” – da je Jacinta pitala Majku Božju i da je onda mogla dobiti ovaj odgovor, ali ona ne zna je li to doista tako.

Dakle, nema dokaza, nego samo Lucijine slabe pretpostavke da je Marija to rekla maloj vidjelici.

S druge strane, moramo uzeti u obzir da je u ono doba bilo opće uvjerenje da su grijesi s obzirom na spolnost osobito teški grijesi, i obje su, i Lucija i Jacinta, to vjerojatno često čule. Prije svega Jacinta, i sama još daleko od puberteta, mogla je samo vjerovati takvim izjavama svećenika. Iz istog bi razloga i Lucija mogla vjerovati da je to Majka Božja rekla.

To znači: ako je Jacinta nešto rekla na spomenut način, onda je ona govorila kao dijete svog vremena – dijete u dvostrukom smislu riječi – ali nema dokaza da je ona to mogla reći sa svojim visokim autoritetom kao vidjelica.2 Tko drukčije tvrdi, potamnjuje sjajnu ljepotu tako važne fatimske poruke.

Nauk Crkve

Postoji još jedan uvjerljiv razlog da sumnjamo u citiranu izjavu, a to je nauk Crkve koji je uvijek najvažniji kriterij za istinitost “privatnih objava”. Još prije više od 50 godina veliki je teolog A. Adam napisao: strah se mnogih ljudi pojačava tvrdnjom “koja se gotovo u svim ciklusima propovijedi vraća i koja se zapravo može osloniti na vrlo veliki autoritet jednoga svetog Alfonza, naime tvrdnja da zbog nečistoće većina ljudi ide u vječnu propast. Svetac piše u De sexto br. 413 da veći broj duša – major animarum numerus – zbog bluda odlazi u pakao; ne ustručava se tvrditi da poradi ovog poroka bestidnosti ili barem ne bez njega, svi koji su prokleti bivaju prokleti. Većina propovjednika ponavlja ovu rečenicu pozivajući se na sveca; malo je propovjednika koji je zbog njezine retoričke probojnosti žele izostaviti”. Adam spominje jednog autora koji je išao čak korak dalje: “Upravo ovaj porok naseljava pakao. Ako ne uzmemo u obzir nevino umrlu djecu, kaže jedan sveti otac, samo se malobrojni odrasli poradi bludnosti spase. Dvije trećine čovječanstva propada zbog poroka bludnosti.” On čak poznaje autora koji misli da “od stotinu, 99 ljudi koji idu u prokletstvo idu isključivo zbog ovoga grijeha”!

Ovim se u ondašnjem dušobrižništvu očito “prisutnim” tvrdnjama Adam suprotstavlja:

“Bilo bi od najvećeg interesa, ali bi bila potrebna posebna studija, da se ustanovi iz kojeg je izvora sveti Alfonz Liguori crpio ovaj nauk. U svakom slučaju ni u Svetom pismu ni u otačkom nauku ne postoji za to nikakvo uporište. Ako bi ovaj nauk uistinu postojao, onda bi bilo neobjašnjivo da Spasitelj s takvim grijehom zbog kojeg veći broj ljudi odlazi u vječnu propast postupa tako blago; da on u svojoj osudi prokletih (usp. Mt 25,35) ne spominje baš ovaj, jedan od najzlokobnijih grijeha, nego samo prijestupe protiv »caritasa«, te da crkveni oci i teolozi na jedan takav grijeh, koji odvodi u prokletstvo više ljudi nego svi drugi poroci zajedno, u usporedbi s drugim porocima, obraćaju puno manju pozornost. Dogmatičar bi morao još postaviti pitanje odakle bi sveti Alfonz mogao crpiti svoje znanje. Sve praktično iskustvo koje je gorljivom biskupu i velikom vođi duša bez sumnje bilo pri ruci, nije za to bilo dovoljno. Bila mu je potrebna konkretna Božja objava da bi mogao razjasniti vječnu sudbinu milijuna i milijuna duša. Javna objava o tome ne posjeduje ništa, tako da je on ovaj nauk mogao dobiti samo iz neke privatne objave o čemu ne postoji nikakvo svjedočanstvo ili dokaz. Budući da se ovo njegovo mišljenje pojavljuje tek poslije i da je prijašnjem crkvenom nauku u potpunosti nepoznato, uopće nije moguće govoriti o ‘teološkom konsenzusu’. Tako da je i ovdje zacijelo riječ o slučaju gdje će biti dopušteno napustiti mišljenje jednoga pojedinačnoga crkvenog naučitelja – sloboda koju teolozi imaju i s obzirom na autoritete kao što su Augustin ili Toma.” Adam pretpostavlja da je Alfonz u ovoj točki neopaženo upotrebljavao jansenističke i time rigorističke izvore.3

Adamove se primjedbe mogu nadopuniti. Teza je nerazumna, jer nitko imalo razuman ne može pretpostaviti da je čovjek samo zbog bluda u paklu, a inače je bio ponizan, dobar i pravedan čovjek! Stoga bismo mogli – ako bi takav govor bio moguć – isto tako reći: svatko tko je u paklu, ondje je zbog svoje oholosti, manjka ljubavi ili zbog škrtosti! Ali također vrijedi da čovjek koji se oholo u posljednjem otvrdnuću srca odrekao Boga, nema razloga da živi čisto. Stoga je svaki prokletnik vjerojatno griješio i protiv šeste zapovijedi, ali zbog toga se nikako ne može staviti čistoću na posebno mjesto.

Jasno je štoviše da u ono vrijeme uobičajena tvrdnja svetog Alfonza – potvrđena autoritetom crkvenog naučitelja i zaštitnika moralne teologije! – odgovara nekatoličkom, iz heretičkih izvora poteklom prenaglašavanju šeste zapovijedi onoga vremena – na račun jedne istinske “temeljne dogme kršćanskog morala”, a to je “primat ljubavi nad svim drugim krepostima”.4

Od knjige A. Adama prošlo je mnogo vremena i u međuvremenu je i učiteljstvo reklo svoje mišljenje o toj stvari. Odluka je jasna i jednoznačna: tradicija pretjerane strogosti i usiljene, licemjerne stidljivosti nije katolička, nego su proročki ljudi kao A. Adam i D. von Hildebrand bili u pravu kad su već onda inzistirali na prednosti ljubavi i njezine – upravo na području spolnosti – odlučujuće snage.

Protiv pretjerane stidljivosti

Bilo bi grozno ako bismo ovu nesretnu tvrdnju, u želji da se obranimo od zasigurno žaljenja vrijednog libertinizma na području spolnosti, danas htjeli nanovo oživjeti kao i neke druge pseudoteološke tvrdnje koje su u prošlosti strahom i nesigurnošću, što su ih izazivale, počinile mnogo zla i nedaća. Počinile su zlo zato što su mnogi brakovi time bili opterećeni, zato što su ljudi živjeli u krivom strahu i zabludi, zato što su škodili ugledu Crkve, i zato što je zbog takvih zabluda nemali broj ljudi na kraju krajeva napustio Crkvu.

Zabluda je vjerovati da su usiljeno, pretjerano stidljivi ljudi posebice “čisti”. Baš suprotno: oni su na svoj način žrtve osjetilnosti. Oni s gađenjem, ali i senzacionalno govore o “bludu” i vjerojatno su čak predobri za darivanje nekomu drugom u braku. Ali su na svoj način “puni sparne osjetilnosti”5 i imaju svoja dodatna zadovoljstva.

Alternativa i ondašnjoj i današnjoj zabludi može biti samo istina, tj. katolička istina o ljubavi i njezinim posljedicama za ophođenje ljudi sa svojom spolnošću. Prijezir i odbacivanje spolnosti s obrazloženjem da je loša objektivno su grešni. Usiljena, pretjerana stidljivost ne smije biti alternativa, ili kao manje zlo, jer je ona drugo zlo koje na svoj način odvodi od Boga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa Ljubav i partnerstvo. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Footnotes

  1. P. L. Kondor, Schwester Lucia spricht über Fatima, str. 115.
  2. Ista stvar vrijedi ujedno i za Jacintine izjave iz kojih bi se broj onih koji su u paklu mogao “izračunati”. Jacinta je, kako kazuje Lucija, s obzirom na rat rekla: “Umrijet će toliki ljudi i gotovo svi će otići u pakao.” Ako je u Drugome svjetskom ratu život izgubilo oko 60 milijuna, mogli bismo zaključiti: dakle oko 50 milijuna u paklu – ali tko bi se usudio to ozbiljno tvrditi! Usp. P. L. Kondor, Schwester …, str. 118.
  3. Usp. A. Adam, Der Primat der Liebe, str. 169 sl.
  4. A. Adam, Der Primat der Liebe, str. 116.e
  5. D. von Hildebrand, Reinheit …, str. 42.