Ne ubij! (Izl 20,13).

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu (Mt 5,21-22). 2258 “Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića”.

Svjedočanstvo povijesti spasenja

U izvješću kako Kain ubija brata Abela, Sveto pismo otkriva da je u čovjeku, od samih početaka ljudske povijesti, bilo srdžbe i pohlepe, posljedica istočnoga grijeha. Čovjek je postao neprijatelj sebi sličnom biću. Bog proglašuje opakost toga bratoubojstva: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da s ruke tvoje proguta krv brata tvoga” (Post 4,10-11).

Savez između Boga i čovječanstva isprepleten je podsjećanjem da je ljudski život Božji dar i da u čovjeku ima ubilačkog nasilja: A za vašu krv, za vaš život tražit ću obračun (…) Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer je čovjek na sliku Božju stvoren (Post 9,5-6). Stari zavjet uvijek je smatrao krv svetim znamenom života. Taj je nauk potreban u svako doba.

Sveto pismo potanje određuje zabranu pete zapovijedi: “Ne ubijaj nedužna i pravedna” (Izl 23,7). Hotimično ubojstvo nedužnoga teško se protivi dostojanstvu ljudske osobe, “zlatnom pravilu” i Stvoriteljevoj svetosti. Zakon koji zabranjuje čovjekovo ubojstvo općevažeći je: obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda.

U Govoru na gori Gospodin podsjeća na zapovijed “Ne ubij” (Mt 5,21), dodajući na to zabranu srdžbe, mržnje, osvete. Štoviše: Krist traži od učenika da pruže i drugi obraz, da ljube svoje neprijatelje. Sam se nije branio i naložio je Petru da vrati mač u korice.

Zakonita obrana

Zakonita obrana osoba i društava nije izuzetak od zabrane ubijanja nedužnoga, što predstavlja hotimično ubojstvo čovjeka. “Iz osobne obrane mogu uslijediti dva učinka, prvi je od njih očuvanje vlastitog života, a drugi je ubojstvo napadača. (…) Prvi je učinak namjeran, drugi nehotičan”.

Ljubav prema samome sebi ostaje temeljnim načelom ćudoređa. Stoga je zakonito tražiti poštivanje vlastitoga prava na život. Tko brani svoj život ne postaje krivac ubojstva, čak i kad je prisiljen nanijeti napadaču smrtonosan udarac: Ako netko braneći svoj život primijeni više nasilja nego je potrebno, njegov je čin nedopušten. Ako pak na napad odgovori odmjereno, obrana je dopuštena (…) I nije za spas duše nužno odreći se zakonite obrane da ne bismo druge ubili. Čovjek je, naime, dužan skrbiti za svoj život više nego za tuđi. Zakonita obrana može biti ne samo pravo nego i teška obveza onomu tko je odgovoran za živote drugih, za opće dobro obitelji ili građanske zajednice.

Obrana općega društvenog dobra traži da se napadača onesposobi da čini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i dužnost zakonite javne vlasti da određuje kazne srazmjerne težini prijestupa, ne isključujući u krajnje teškim slučajevima ni smrtnu kaznu. Iz sličnih razloga nosioci vlasti imaju pravo upotrebiti oružje da odbiju napadača od građanske zajednice za koju su odgovorni.

Prvi je cilj kazni popraviti nered prouzročen zlodjelom. Kad je krivac dragovoljno prihvaća, kazna ima vrijednost zadovoljštine. Osim toga, cilj je kazni štititi javni red i osobnu sigurnost. Napokon kazna ima ljekovitu vrijednost: u granicama mogućnosti, treba pridonijeti popravku krivca.

Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se ljudski život obrani od napadača te se javni red i osobna sigurnost zaštiti, vlast će se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima općega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe.

Hotimično ubojstvo čovjeka

Peta zapovijed zabranjuje kao teško grešan čin izravno i hotimično ubojstvo čovjeka. Ubojica i oni koji hotimično sudjeluju u ubojstvu počinjaju grijeh koji u nebo vapi za osvetom. Ubojstvo djece, braće ili sestara, roditelja i bračnoga druga izuzetno su teški zločini zbog toga što lome naravne veze. Skrb za rasnu čistoću (eugenizam) ili javno zdravlje (higijena) ne mogu opravdati nijedno ubojstvo, makar ga javna vlast naređivala. Peta zapovijed zabranjuje svaki čin učinjen s nakanom neizravno izazvati nečiju smrt. Ćudoredni zakon zabranjuje kako nekoga bez teška razloga izložiti smrtnoj pogibli, tako i nekome u opasnosti uskratiti pomoć. Sablažnjiva je nepravda i teški grijeh kada ljudsko društvo dopušta smrtonosnu neimaštinu, a ne nastoji tome pomoći. Oni koji u robnoj razmjeni lihvarskim i trgovinskim postupcima uzrokuju glad i smrt svoje braće po čovještvu, neizravno počinjaju ubojstvo za koje su krivi.

Nehotično ubojstvo nije moralno ubrojivo. Ali se ne može izuzeti od teškoga grijeha onaj tko bi, bez odgovarajućih razloga, činio ono što uzrokuje smrt, makar i nemao namjere ubiti.

Pobačaj

Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život. Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jr 1,5).

Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje (Ps 139,15). Već od prvoga stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv. Izravni pobačaj, sto znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu: Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja.

Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini. Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. “Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno””samim time što je učinio prijestup” i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa. Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.

Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja konstitutivan osnov građanskog društva i njegova zakonodavstva: “Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi. Među tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti (…) pravo na život i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bića od začeća do smrti”.

“U času kad neki proglašeni zakon lišava stanovit soj ljudskih bića zaštite koju im građansko zakonodavstvo mora pružati, država niječe jednakost sviju pred zakonom. Kad država ne stavlja svoju snagu u službu prava svakoga građanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugroženi sami temelji pravne države (…) Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morat će zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava”. Budući da s ljudskim zametkom od samog začeća treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće. Prenatalna dijagnoza moralno je dopuštena ako “poštuje život i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sačuvati ga ili iscijeliti (…) No ona se teško protivi ćudoređu kad razmatra mogućnost da, već prema ishodu pretrage, izazove pobačaj. Dijagnoza … se ne smije izjednačiti sa smrtnom osudom”.

“Treba smatrati dopuštenima zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu poštuju život i cjelovitost, da ga ne izlažu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljšanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo preživljavanje”.

“Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloživ `biološki materijal'”.

“Stanoviti pokušaji zahvaćanja u hromosomsko ili genetsko naslijeđe nisu iscjeliteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bića odabranih (selekcioniranih) po spolu ili drugim željenim svojstvima. Te se manipulacije protive osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj cjelovitosti i identitetu” jedinstvenom, neponovljivom.

Eutanazija

Oni kojih je život opao ili oslabljen zahtijevaju posebno poštovanje. Bolesne i prikraćene osobe treba potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno.

Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.

Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od “terapeutske upornosti”. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.

I onda kad se cijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno liječenje (olakšanje boli) je povlašten oblik nesebične ljubavi. U to ime, treba ga poticati.

Samoubojstvo

Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo.

Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.

Ako je počinjeno s namjerom da posluži za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se također opterećuje težinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu.

Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost.

Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.

Poštivanje duše drugoga: sablazan

Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost; može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo.

Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: “Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (…) bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži.

Sablazan mogu izazvati i zakoni ili ustanove, moda i javno mnijenje. Tako su za grijeh sablazni krivi oni koji promiču zakone ili društveni ustroj koji vode srozavanju ćudoređa i kvarenju vjerskog života, ili uzrokuju “društvene uvjete koji, hotimice ili nehotice, otežavaju ili praktički onemogućuju kršćansko ponašanje u skladu s (Božjim) zapovijedima”. Slično se događa s predstojnicima poduzeća koji izdaju takva uputstva da navode na varanje, s učiteljima koji “ozlojeđuju” svoje učenike ili s onima koji manipulirajući javnim mnijenjem skreću ga s puta ćudorednih vrijednosti. Tko se vlašću koju ima tako služi da potiče na zla djela, postaje krivcem sablazni i odgovornim za zlo kojemu je, izravno ili neizravno, pogodovao. “Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kome dolaze” (Lk 17,1).

Poštivanje zdravlja

Život i tjelesno zdravlje dragocjeni su Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro.

Skrb za zdravlje građana zahtijeva društvenu potporu kako bi se ostvarili uvjeti življenja koji omogućuju rast i postizanje zrelosti: hrana i odjeća, stanovanje, zdravstvena skrb, osnovno obrazovanje, rad, društveno osiguranje.

Premda ćudoređe traži poštivanje tjelesnoga života, ne čini od njega apsolutnu vrijednost. Ono se, dapače, protivi novopoganskom shvaćanju koje promiče kult tijela kome bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i sportski uspjeh kao neka božanstva. Zbog vrednosnog razlikovanja što ga stvara između jakih i slabih, takvo shvaćanje može dovesti do izopaćenja odnosa među ljudima.

Krepost umjerenosti raspolaže čovjeka da izbjegava svakovrsno pretjeravanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Oni koji u stanju pijanstva ili zbog neumjerena uživanja u brzini ugrožavaju tuđu i vlastitu sigurnost na cestama, na moru ili u zraku, postaju teško odgovorni.

Upotreba droge uzrokuje goleme štete ljudskom zdravlju i životu. Osim kad je riječ o strogo propisanom liječenju, to predstavlja teški grijeh. Tajna proizvodnja i preprodaja droge sablažnjiva su djela; to je izravna suradnja u zlu jer potiče na ponašanje teško protivno ćudorednom zakonu.

Poštivanje osobe i znanstveno istraživanje

Znanstveni, medicinski ili psihološki pokusi s osobama ili ljudskim skupinama, mogu pridonositi ozdravljenju bolesnih i napretku javnoga zdravlja. Osnovno znanstveno istraživanje kao i primijenjeno istraživanje znakovit su izraz čovjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanost i tehnika dragocjena su sredstva kad se stavljaju u službu čovjeku promičući mu cjelovit razvoj za dobrobit sviju; no ipak ne mogu same po sebi pokazati smisao ljudskog postojanja i napretka. Znanost i tehnika usmjerene su prema čovjeku, otud im izvor i napredak; stoga im osoba i njezine moralne vrijednosti naznačuju ciljeve i upozoravaju na granice.

Obmana je proglašavati moralnu neopredijeljenost (neutralnost) znanstvenog istraživanja i njegove primjene. S druge pak strane usmjeravajuća mjerila ne mogu se izvesti ni iz puke tehničke učinkovitosti ni iz koristi koja može proizlaziti za jedne na uštrb drugih, a niti, što je još gore, iz vladajućih ideologija. Znanost i tehnika po vlastitom unutrašnjem značenju zahtijevaju bezuvjetno poštovanje osnovnih mjerila ćudoređa; moraju služiti ljudskoj osobi, njezinim neotuđivim pravima, njezinu istinskom i cjelovitom dobru u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom. Istraživanja i pokusi s ljudskim bićem ne mogu opravdati čine koji su po sebi suprotni dostojanstvu osobe i moralnom zakonu. Možebitni pristanak onih koji se tome podvrgavaju ne opravdava takovih čina. Pokus s ljudskim bićem nije moralno opravdan ako život ili tjelesnu i duševnu cjelovitost onih koji se pokusu podvrgavaju izlaže opasnostima nesrazmjernim ili takvima da bi se mogle izbjeći. Pokus s ljudskim bićem nije u skladu s dostojanstvom osobe osobito ako se vrši bez izričita pristanka onoga nad kime se vrši ili njegovih koji na to imaju pravo. Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak. Presađivanje organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno ako su štete te tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže srazmjerne dobru za kojim se u primaocu ide. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuće osakaćenje ili smrt ljudskoga bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba.

Poštivanje tjelesne cjelovitosti

Otmice i uzimanje talaca uvode teror te, s prijetnjama, vrše nepodnosive pritiske na žrtve. Ta su djela moralno nedopuštena. Terorizam koji bez odabira prijeti, ranjava i ubija, teško se protivi pravednosti i ljubavi. Mučenje (tortura) koje se služi tjelesnim i duševnim nasiljem za iznuđenje priznanja, za kažnjavanje krivaca, za strašenje oporbe, za zadovoljavanje mržnje, protivi se poštivanju osobe i ljudskog dostojanstva. Izuzevši liječničke (medicinske) zahvate strogo iscjeliteljskog značaja, teško se moralnom zakonu protive amputacije, sakaćenja ili sterilizacije koje se izravno i hotimično vrše nad nedužnim osobama. U prošlosti su zakonite vlasti općenito pribjegavale okrutnim mjerama za očuvanje zakona i poretka, često bez prosvjeda crkvenih pastira, koji su i sami u vlastitim sudovima glede torture bili prihvatili propise rimskoga prava. No, uz te žaljenja vrijedne postupke Crkva je ipak uvijek naučavala dužnost blagosti i milosrđa; a svećenstvu je zabranila da prolijeva krv. U novije doba postalo je očevidnim da te okrutne mjere nisu bile nužne za javni poredak niti u skladu sa zakonitim pravima ljudske osobe. Naprotiv, vode najgorem srozavanju. Treba se zauzimati za njihovo dokidanje. Treba moliti za žrtve i njihove krvnike.

Poštivanje mrtvih

Umirućima treba pokloniti pažnju i njegu da im se pomogne proživjeti posljednje trenutke s dostojanstvom i mirom. Neka ih oni koji su im bliski podupru molitvom. Ovi će se pobrinuti da bolesni pravodobno prime sakramente koji pripremaju za susret s Bogom živim.

S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno.

Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela.

Mir

Pozivajući se na zapovijed: “Ne ubij” (Mt 5,21), naš Gospodin zahtijeva mir srca i prokazuje nećudorednost ubilačke srdžbe i mržnje.

Srdžba je želja za osvetom. “Nije dopušteno željeti osvetu kao zlo onome koji biva kažnjen”, ali je hvalevrijedno nametnuti stanovitu naknadu “da se poroci isprave i uščuva blago pravednosti”. Ako srdžba prelazi u namjeru ubiti bližnjega ili ga okrutno raniti, srdžba se teško protivi ljubavi te je smrtni grijeh. Gospodin kaže: “Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu” (Mt 5,22).

Hotimična mržnja protivi se ljubavi. Mržnja prema bližnjemu jest grijeh kad čovjek bližnjemu naumice želi zlo. Mržnja prema bližnjemu teški je grijeh kad mu se naumice želi teška šteta. “A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima (…)” (Mt 5,44-45).

Poštivanje i razvoj ljudskog života zahtijevaju mir. Mir nije tek odsutnost rata i ne može se svesti na osiguranje ravnoteže među suprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne može postići bez zaštite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije među ljudima, bez poštivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojano življena bratstva. Mir je “spokoj poretka”. On je plod pravednosti i učinak ljubavi.

Zemaljski je mir slika i plod Kristova mira a Krist je “Knez mironosni”, Knez onog mesijanskog mira (Iz 9,5). Krvlju svoga križa on je ubio “u sebi neprijateljstvo” (Ef 2,16), pomirio je ljude s Bogom i Crkvu učinio sakramentom jedinstva ljudskoga roda i njegova sjedinjenja s Bogom. “On je mir naš” (Ef 2,14). Njegov je proglas: “blago mirotvorcima” (Mt 5,9).

Oni koji se u obrani ljudskih prava odriču nasilja i prolijevanja krvi te pribjegavaju sredstvima obrane kojima raspolažu slabiji, svjedoče time evanđeosku ljubav, dokle god to nije na štetu prava i dužnosti drugih ljudi i društva. Oni koji tako postupaju zakonito potvrđuju u kako teške fizičke i moralne pogibli uvodi pribjegavanje nasilju koje uzrokuje ruševine i smrt.

Izbjegavanje rata

Peta zapovijed zabranjuje hotimično uništavanje ljudskog života. Zbog zala i nepravdi što ih rat izaziva Crkva uporno sve poziva moliti i djelovati da nas Božja dobrota oslobodi starog robovanja ratu.

Svi građani i svi nosioci vlasti dužni su se zauzimati za izbjegavanje rata.

“Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude međunarodne nadležnosti koja će raspolagati prikladnim snagama, dotle se neće moći državama zanijekati pravo na zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih mogućnosti mirnih pregovora”.

Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje težine podložna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti. Istodobno treba:

Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna.

Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna.

Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.

Da pribjegavanje oružju ne prouzroči zala i nereda većih od zla kojem se želi doskočiti. U ocjenjivanju ovoga uvjeta veoma veliku težinu ima moć suvremenih sredstava razaranja. Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u učenju o takozvanom “pravednom ratu”. Procjena tih uvjeta moralne opravdanosti spada na razborit sud onih koji su odgovorni za opće dobro.

U takvu slučaju javne vlasti imaju pravo i dužnost građanima nametnuti obveze potrebne za nacionalnu obranu.

Oni koji se posvećuju službi domovine u vojničkom životu služitelji su sigurnosti i slobode naroda. Ako svoje dužnosti vrše ispravno, istinski pridonose zajedničkom dobru nacije i održanju mira.

Javne vlasti pobrinut će se jednako i za one koji iz razloga savjesti odbijaju upotrebu oružja. Takvi su ipak dužni na neki drugi način služiti ljudskoj zajednici.

Crkva i ljudski razum proglašuju trajnu valjanost ćudorednog zakona za vrijeme oružanih sukoba. “Samim time što je rat nesrećom buknuo nije protivnim stranama sve dopušteno”.

Treba poštivati i čovječno postupati s neborcima, s ranjenim vojnicima i zarobljenicima.

Djela očigledno suprotna pravu narodâ i njegovim općim načelima kao i odredbe koje ih nameću, jesu zločini. Slijepa poslušnost nije dostatna da opravda one koji se takvim nalozima podvrgavaju. Tako istrebljenje nekog naroda, nacije ili narodne manjine treba osuditi kao smrtni grijeh. Postoji moralna obveza oprijeti se naredbama koje naređuju genocid.

“Svaki ratni čin koji bez razlikovanja ide za uništenjem cijelih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom, zločin je protiv Boga i protiv samoga čovječanstva te mora biti odlučno i bez oklijevanja osuđen”. Pogibelj je suvremenog rata što onome koji posjeduje znanstveno, osobito nuklearno, biološko i kemijsko oružje, pruža priliku činiti takve zločine.

Gomilanje oružja mnogima izgleda paradoksalnim načinom da se mogući protivnici odvrate od rata. Takvi u tome vide najuspješnije sredstvo za osiguranje mira među narodima. Takav način odvraćanja od rata podliježe strogim moralnim ogradama. Utrka u naoružanju ne osigurava mir. Mjesto da ukloni uzroke rata, opasnost je da ih oteža. Ulaganje golemih bogatstava u proizvodnju uvijek novih oružja priječi pomaganju siromašnih naroda, zaustavlja razvoj naroda. Prekomjerno naoružanje umnaža uzroke sukoba i povećava opasnost njihova širenja.

Proizvodnja i trgovina oružjem ugrožavaju opće dobro naroda i međunarodne zajednice. Javne vlasti imaju stoga pravo i dužnost da to dovedu u red. Traženje privatnih ili skupnih probitaka u kratkom roku ne može opravdati pothvate koji pothranjuju nasilje i sukobe među narodima i ugrožavaju međunarodni pravni poredak.

Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove. Sve što se čini za uklanjanje tih nereda pridonosi izgradnji mira i izbjegavanju rata: Ljudima kao grešnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska. No, ukoliko u ljubavi sjedinjeni uspijevaju nadvladati grijeh, nadvladavaju i nasilje, sve dok se ne ispuni riječ: “Mačeve će prekovati u plugove, koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda, nit se više učit ratovanju” (Iz 2,4).

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net