Australska biologinja mora Emma Camp izjavila je: „Vjerujem u Boga oko 30 posto vremena, i to bude na dobar dan.” Povjesničar Tom Holland to je rekao ovako: „Ponekad mogu osjetiti – mogu vjerovati – da je Duh stvaran. Mogu vjerovati da su pripovijesti o Muci Isusovoj i o Njegovu uskrsnuću tako neobične da to ne može biti kulturna slučajnost, nego da izražava nešto istinito. A nekad pomislim: ‘Ne, sve je to totalna besmislica.’”

Znam kako im je. Zapravo, ponekad mislim da je očito da Boga nema. U tome nisam jedini. U svojemu klasičnome djelu „Elementarno kršćanstvo” C. S. Lewis promišljao je o sličnome uvidu: „Sada kada sam kršćanin, imam raspoloženja u kojima cijela stvar izgleda posve nevjerojatno, ali kada sam bio ateist, imao sam raspoloženja u kojima je kršćanstvo izgledalo strašno vjerojatno.” Znače li moja promjenjiva raspoloženja da prijeđem iz vjernika u ateista i natrag, ponekad više od jedanput u tijeku jednoga dana?

Ni najmanje. Vjera i osjećaji jednostavno nisu ista stvar. Kao što je Lewis primijetio: „Vjera, u smislu u kojem ja ovdje koristim riječ, jest umijeće držati se stvari koje je vaš razum jednom prihvatio, usprkos vašim promjenjivim raspoloženjima. Jer raspoloženja će se promijeniti, kakvo god stajalište zauzeo vaš razum. Znam to iz iskustva.” Veliki filozof Alexander Pruss to je formulirao ovako:

„Ponekad se kršćani brinu nisu li možda izgubili vjeru. […] Budući da je vjera dar milosti, nije moguće izgubiti vjeru bez gubitka posvetne milosti. Međutim, nije moguće izgubiti posvetnu milost osim činjenjem (formalnog) smrtnog grijeha. Stoga se vjera može izgubiti samo činjenjem smrtnog grijeha. Ali kod ozbiljnog kršćanina vrlo je malo vjerojatno da je smrtni grijeh nešto učinjeno usputno – to je na kraju krajeva slobodno i svjesno odbacivanje Božje ljubavi. Vjera, dakle, nije nešto što se može ‘tek tako izgubiti’. To je nešto što se može odbaciti, ali samo smrtnim grijehom.”

Vjera je teološka krepost koja se prima u krštenju. Ako ste kršteni, primili ste dar vjere. Ovaj dar ni najmanje ne poništavaju promjenjiva raspoloženja trenutka.

Dakle, vjera je pomalo poput braka. Nakon vjenčanja ste u braku, bez obzira na to što u bilo kojem trenutku osjećate o svojem supružniku ili o braku. Raspoloženja ne mijenjaju stvarnost braka. Isto tako, kada ste kršteni, dobivate dar vjere, i postajete posinjenim djetetom Božjim. Ovaj dar posinjenja ostaje bez obzira na to što u bilo kojem trenutku osjećate o Bogu ili svojemu odnosu s njime.

Ako se vaši osjećaji kolebaju poput mojih, ne bojte se. Na raspoloženje koje imate u određenom trenutku utječu brojni čimbenici koji su potpuno van vaše kontrole: kako ste sinoć spavali, je li vam večera poremetila probavu, sija li sunce ili pada kiša. Vjera ne ovisi ni o jednoj od tih prolaznih stvari.

Vjera se također može usporediti s tjelesnim životom. Nismo si dali vlastiti život. Život smo dobili od roditelja i od Boga. Sada kada smo živi, ​​možemo se pobrinuti da njegujemo život koji smo dobili i zaštitimo ga od štete, bez obzira na svoje trenutne osjećaje. Moramo hraniti svoje tijelo kako bismo preživjeli i napredovali. Tako također moramo hraniti svoju vjeru da bi ona preživjela i rasla.
Kada se osjećamo kao da smo ateisti, možemo slijediti primjer C. S. Lewisa, koji je napisao:

„Vjera je toliko neophodna vrlina – osim ako ne naučite svoja raspoloženja ‘gdje im je mjesto’, nikada nećete moći biti niti pravi kršćanin, pa čak ni pravi ateist, već samo stvorenje koje se koleba amo-tamo, a njegova uvjerenja stvarno ovise o vremenu i stanju probave. Posljedično, čovjek mora uvježbati naviku vjere.”

A kako se to vježbamo u toj navici vjere? Lewis nastavlja:

„Prvi korak je prepoznati činjenicu da se vaša raspoloženja mijenjaju. Sljedeće je osigurati da, ako ste jednom prihvatili kršćanstvo, neki od njegovih glavnih nauka budu ciljano držani u vašim mislima neko vrijeme svakoga dana. Zato su svakodnevne molitve i duhovno štivo i odlasci u crkvu nužni dijelovi kršćanskog života. Moramo se stalno podsjećati na ono u što vjerujemo. Niti ovo uvjerenje niti bilo koje drugo neće automatski ostati živo u umu. Ono se mora hraniti.”

Kao što bračni odnos treba dobru komunikaciju da bi se razvijao, vjera u Boga treba molitvu i proučavanje da bi se razvijala.

Dakle, ne trebamo dopustiti da promjenjivi osjećaji uzdrmaju našu vjeru. Kao što je rekao još jedan obraćenik, o. Richard Neuhaus: „Ako ćete vjerovati, ponašajte se kao da vjerujete, i prepustite Bogu da zna vjerujete li, jer takvo prepuštanje Bogu i jest vjera.”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.