“Pomozi mi u nevolji, Gospodine, jer je uzaludna pomoć ljudska.” Kako često nisam ondje našao povjerenja, gdje sam se nadao? Koliko puta sam ga i ondje našao, gdje sam ga manje očekivao?

Isprazna je dakle nada u ljude, a spasenje je pravednicima u Tebi, Gospodine Bože moj, u svemu, što nam se događa! Slabi smo i nestalni, brzo se varamo i mijenjamo.

Tko je taj čovjek, što se može tako oprezno i razumno u svemu čuvati, da se katkad ne prevari ili zbuni? Ali tko se u tebe, Gospodine, uzda i Tebe čistim srcem traži, taj tako lako ne posrne. I ako padne u kakvu nevolju, makar kako se zapleo, brzo će se izvući s Tvojoj pomoću ili ćeš ga utješiti. Ti ne zapuštaš onoga, tko ustraje u pouzdanju k Tebi.

Rijedak je vjeran prijatelj, koji je vjerovao u svakoj nevolji. Ti, Gospodine, Ti si jedini najvjerniji u svemu, i osim Tebe nema drugoga takova.

O, kako je mudra bila ona sveta duše, koja je rekla: “Moje je srce čvrsto, jer je u Kristu osnovano!” Da je tako sa mnom, ne bi me tako lako uznemirivao strah ljudski, niti bi me uzbudile oštrice riječi.

Tko može sve predvidjeti i umaknuti zlu koje nam prijeti? Ako često boli ili ono, što si predvidio, kako ne će ljuto zaboljeti ono, što iznenada dođe?

Ali zašto se nisam bolje pobrinuo za sebe jadnika? Zašto sam drugima vjerovao i još tako lako? Ljudi smo i nismo drugo nego slabašni ljudi, premda nas mnogi drže za anđele te i tako zovu.

Komu da vjerujem, Gospodine? Komu nego Tebi? Ti si istina, koja ne vara i ne možeš biti prevaren.

I opet: “Svaki se čovjek može prevariti”, slab je, nestalan je, te lako griješi a najviše riječima, da jedva smiješ odmah vjerovati, što se na pogled čini da zvuči pravo.

Kako si mudro opomenuo, da se treba čuvati ljudi, jer su “neprijatelji čovjeku ukućani njegovi”; pa ne valja vjerovati, ako tko kaže “Evo ovdje je” ili “ondje je”. Poučila me je vlastita šteta. Samo da budem oprezniji, i da ne budem lud!

Budi oprezan, reče netko. Budi oprezan i čuvaj za sebe što ti govorim. I onda ja šutim i držim tajnu, on ne može zašutjeti, o čemu je molio da se šuti, već odmah izdaje i mene i sebe, i odilazi. Od tako brbljavih i neopreznih ljudi sačuvaj me, Gospodine, da im ne padnem u ruke i da nikad tako što ne počinim! Daj, da govorim istinito i odlučno, i daleko ukloni od mene lukav jezik! Što ne ću da trpim, toga mi se valja svakako čuvati.

O, kako je dobro i prikladno šutjeti o drugima radi mira. Niti vjeruj svakoj riječi, niti je dalje prenosi!

Malo komu otkrij srce i uvijek nadziri svoje srce! I ne daj se amo tamo riječima savijati, već želi, da se nutrina i vanjština vlada po tvojoj volji. Treba da se stalno kloniš ljudskoga društva, ako hoćeš da se očuvaš i da ne tražiš vanjske utjehe, radi kojih će ti se ljudi možda diviti. Tražimo marljivo i savjesno sve, što nam popravlja život i čime postajemo revniji.

Kako je mnogima škodilo, što su drugi znali za njihovu krepost i prebrzo je pohvalili. A kako zaista koristi čuvati dobivene milosti šutnjom u ovom lomnom životu, za koji se kaže, da je sav pun napasti i vojevanja.

Primjena i molitva.

Mi bismo postigli veliku životnu mudrost, kad bismo znali govoriti u pravo vrijeme, u pravoj mjeri i kad bi pazili s kime govorimo i što govorimo. Pred Bogom bi bilo manje grijeha, a s ljudima više mira. Mnogo će nam do tog cilja pomoći, ako se klonimo nepotrebnog ljudskog društva ugledajući se u pčelicu, koja izleti iz saća, da se odmah vrati čim prije nakupi meda za zajednicu.

Bože, koji si za nepobjedivu tajanstvenu šutnju blaženoga Ivana, Crkvu svoju ukrasio novim vijencem mučeništva, daj, da po njegovu primjeru i zagovoru postavljajući ustima svojim ogradu, pribrojimo se blaženima, koji se poskliznuše jezikom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tome Kempenca “Nasljeduj Krista”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.