Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grešnicima. Anđeo ga naviješta Josipu: “a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Isto se to može reći o Euharistiji, sakramentu otkupljenja: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28).

“Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas”. Prihvaćanje njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,8-9).

Kao što tvrdi sveti Pavao: “gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost”. No da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu “pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rim 5,20-21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh: Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu, sadrži u sebi nutarnji sud savjesti; a taj sud, budući da je provjera djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva početak novog darivanja milosti i ljubavi: “Primite Duha Svetoga”. Tako u tom “osvjedočenju o grijehu” otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti i dar sigurnosti otkupljenja. Duh istine je Duh Tješitelj-Branitelj.

Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost, definiran je kao riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona.

Grijeh je uvreda Bogu: “Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom” (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane “kao bog” spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle “ljubav prema sebi sve do prezira Boga”. Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.

Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenikâ. Ipak upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha.

Velika je razlika među grijesima. Sveto pismo daje više popisa. Poslanica Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: “A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vraćanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti” (Gal 5,19-21).

Grijehe možemo razlikovati prema njihovu objektu, kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što uči Gospodin: “Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka” (Mt 15,19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.

Prikladno je prosuđivati grijehe po njihovoj težini. Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo.

Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.

Smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtijeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja:

I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan (…), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd., ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub i slično (…) Nekad se pak volja grešnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i sl. Takve stvari su laki grijesi.

Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: “Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom”.

Tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: “Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku” (Mk 10,19). Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem.

Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje grešnosti čina, njegovog protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje pristanak dovoljno slobodan da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.

Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka. Porivi osjećajnosti, strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje; a isto tako vanjske prisile ili patološki poremećaji. Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, ponajveći je grijeh.

Smrtni grijeh, kao i sama ljubav, korjenita je mogućnost ljudske slobode. Posljedicom mu je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti, tj. stanja milosti. Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu; naša sloboda ima, naime, moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu.

Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.

Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; prijeći napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja božanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida saveza s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh “ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva”. Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed…

“No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga” (Mk 3,29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.

Grijeh povlači sa sobom grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena.

Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju, ili se mogu povezati uz glavne grijehe što ih kršćansko iskustvo razlikuje slijedeći svetog Ivana Kasijana i svetog Grgura Velikoga. Zovu se glavnima, jer oni rađaju druge grijehe, druge mane. To su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj (ignavia).

Katehetska tradicija podsjeća da postoje također “u nebo vapijući grijesi”. U nebo vapiju: krv Abelova; sodomski grijeh; jauk potlačenog naroda u Egiptu; jauk stranca, udovice i sirote; nepravda prema zaposlenom radniku.

Grijeh je osoban čin. Osim toga odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo:

– učestvujući u njima izravno i svojevoljno;
– naređujući, svjetujući, hvaleći ili odobravajući ih;
– ne prijavljivajući ili ne sprečavajući ih, kad smo to dužni učiniti;
– štiteći one koji čine zlo.

Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje se protive božanskoj dobroti. “Strukture grijeha” izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore “društveni grijeh”.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve