Sjećam se dana kada sam prvi put čuo definiciju ljubavi. Bilo je to na kolegiju iz moralne teologije, i profesor je veoma izravno rekao: „Naravno, za svetoga Tomu Akvinskoga ljubiti znači dosljedno htjeti i izabirati dobro drugoga. Ljubiti bližnjega kao samoga sebe znači vidjeti njihovo sudjelovanje u dobru kao temeljnu sastavnicu vašega vlastitoga sudjelovanja u dobru. Ljubiti Boga, čije dobro mi ne možemo htjeti u najužemu smislu riječi – budući da je On sâmo čisto aktualizirano dobro – jest ljubiti ono što Bog ljubi, a to je, naravno, dobro bližnjega. Dakle, zatvorili smo krug.” Bio sam ushićen. Ta definicija odjednom mi je učinila logičnom međusobnu prepletenost između „dviju ljubavi”, i pomogla mi je shvatiti poveznicu ljubavi s moralnim zakonom, koji specificira i što je „dobro”, i kako čovjek mora birati u odnosu na dobro, a na način kojim se ostvaruje od Boga osmišljeno ispunjenje. No moj je profesor otišao još dalje, i dodao: „Na Drugome vatikanskome saboru je – pod utjecajem Karola Wojtyłe – ta definicija ljubavi dodatno obogaćena povezivanjem htijenja dobra drugoga uz dodatan i nužan dar koji mora pratiti to htijenje – dar sebe.” Zatim je, kako bi oprimjerio tu tvrdnju, citirao #24 iz pastoralne konstitucije Gaudium et Spes:

„Zbog toga je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu prava i najveća zapovijed. A Sveto nas pismo uči, da je ljubav prema Bogu neodjeljiva od ljubavi prema bližnjemu: »…i ako ima koja druga zapovijed, sadržana je u ovoj riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’… Ljubav je ispunjeni Zakon« (Rim 13, 9-10; 1 Iv.4, 20). To je pak od veoma velike važnosti za ljude, koji su iz dana u dan sve ovisniji jedni o drugima, i za svijet, koji se danomice sve više ujedinjuje.

To više, Gospodin Isus, kad moli Oca da »svi budu jedno… kao što smo i mi jedno« (Iv 17, 21-22), otvara ljudskom razumu nedokučive poglede i daje da naslutimo da postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe.”

Dakle, rekao je, htjeti i izabirati dobro drugoga u ljubavi zahtijeva da – među raznim dobrima koja želimo za njih (poput zdravlja, sreće, istine, moralne ispravnosti, spasenja) – također moramo željeti dati im same sebe (citirao je 1 Sol 2,8) [„Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli”, op. prev.] To je bitni smisao zajedništva i saveza. Zato se, rekao je, brak shvaća kao prvobitna slika ljubavi prema bližnjemu in extremis („na kraju krajeva”, op. prev.), budući da je on savršenstvo i htijenja dobra drugoga i totalnoga dara sebe. Dakle, kada se brak živi dobro, on postaje izvorom i svjedočanstvom u društvenome poretku toga kako bi ljubav trebala izgledati.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.