„Učinite crveno, izgovorite crno“[1] jednostavan je savjet, a mogao bi nas poštedjeti mnogo muke.

U župi gdje sam bio župni vikar, župnik je redovito dovodio jednog Talijana koji bi znao reći „Mostrami dove è scritto“ – „Pokaži mi gdje to piše“. Rekao bi to svaki put kada bi župni vikari ili ministranti pokušavali nadodati u misu ono što ne bi trebalo biti nadodano. Uključivalo je to ekscentrične ili zastarjele liturgijske radnje. Bio je sitničav oko pravila i morali smo se čvrsto držati Opće uredbe Rimskog misala (OURM) u svim okolnostima. Na mnoge je načine bio minimalist, ali misa je bila dostojanstvena i župljani su bili pošteđeni inovacija i dosjetki asertivnih župnih vikara i ministranata. Svaki put kada bi učinili nešto neuobičajeno ili pokušali s inovacijama zahtijevao bi vidjeti gdje je to zapisano i odobreno od Crkve.

Bio bi on zadovoljan kad bi vidio da je nakon nedavnih pokušaja da nas se ohrabri na slavljenje mise ad orientem, kao odgovor citirana Opća uredba: „Oltar, gdje god je to moguće, neka se gradi odvojeno od zida da se može lako obići i na njemu slaviti licem prema narodu. Neka zauzima takvo mjesto da bude uistinu središte kamo se sama od sebe usredotočuje pozornost svekolike zajednice vjernika. Oltar će redovito biti nepomičan i posvećen” (OURM 299).[2]

Nekoliko biskupa iskoristilo je ovaj dio OURM (na čemu su im aplaudirali mnogi liberali) kako bi potvrdili svoj stav i obeshrabrili slavljenje mise u smjeru Istoka. Nadam se, možda uzalud, da će biskupi u istom duhu reagirati na slične situacije gdje je ignoriranje OURM-a rasprostranjeno i gdje su vjernici prisiljeni na hirove i želje svećenika. Postoji sigurno nekoliko područja na koja bih rado želio vidjeti da oni s autoritetom obraćaju više pozornosti. Kao što je kardinal Nichols rekao u nedavnom pismu svojim svećenicima, misa nije prilika da se „vježbaju osobni ukusi i preferencije“.

OURM jasno navodi način i trenutak korištenja ruku tijekom mise. U nekim trenutcima tijekom mise od svećenika se zahtijeva da raširi ruke izražavajući tako čin molitve. U ostalim svećenikove ruke trebaju ostati čvrsto sklopljene. Moj bivši župnik rekao bi isto „pokaži mi gdje to piše“ svaki put kada bi svećenik koji bi čitao Evanđelje raširio ruke kada bi rekao „Gospodin s vama“. Ovo nije dopušteno (OURM 134)[3], a ipak redovito se s tim susrećem na misama u raznim župama. Iako postoji pozdrav prije no što se naviješta Evanđelje, on nije tradicionalno dio glavnog čina u latinskom obredu stoga se pozdrav govori sklopljenim rukama.

Opća uredba isto jasno definira položaj ruku tijekom uvodne molitve, euharistijske molitve, pružanja mira i završnih obreda. Usprkos tome, većina svećenika, čini se, ignorira ovo ili rade prema svojim preferencijama.

OURM, zbog dobrih razloga, navodi da svećenik može izmijeniti znak mira s nekoliko vjernika, ali u normalnim okolnostima svećenik mora to učiniti „uvijek na način da ostane u prezbiteriju te da se ne ometa tijek slavlja” (OURM 154). Često sam svjedočio tome da je misa polako prelazila u kaos kada je slavitelj šetao po crkvi pozdravljajući svakoga. Doista bih volio kada bi ovo prestalo i događalo se samo u izuzetno rijetkim pastoralnim okolnostima.

U župi koja je blizu mjesta gdje živim ne postoji raspelo blizu oltara. Umjesto toga tu je slika uskrslog Krista. Kad ju je prijašnji župnik želio zamijeniti dočekalo ga je snažno protivljenje. Ali OURM ističe:

Isto tako neka na oltaru blizu njega bude križ s likom raspetoga Krista, koji će okupljena zajednica moći dobro vidjeti. Korisno je da takav križ ostane u blizini oltara i izvan liturgijskih slavlja kako bi vjernicima prizivao u pamet spasonosnu muku Gospodnju. (OURM 308)

Nije ovo jedina takva crkva. Nadam se da će se Opća uredba početi primjenjivati na takvim mjestima.

Dopuštene su obavijesti prije blagoslova i otpusta naroda, ali OURM razjašnjava da se to čini samo ako su potrebne i da moraju biti kratke (OURM 90). Svi smo svjedočili tome da svećenici ili đakoni čitaju cijeli papir dugih obavijesti, tražeći skupljanje stvari za tombolu i dajući bezbroj nepotrebnih informacija. Vjernicima to često potpuno odvrati pažnju i poremeti cijeli tijek i dinamiku liturgije.

Svećenik ili đakon imaju tijekom propovijedi veliku odgovornost vjernicima objasniti Riječ. I dalje ne mogu vjerovati da svećenikova propovijed toliko često biva zamijenjena molbom nekog laika za određene humanitarne aktivnosti. OURM je jasna kada kaže:

Homilija je dio liturgije i veoma se preporučuje; potrebna je kao hrana kršćanskomu životu. Ona treba da tumači neki vidik čitanja Svetoga pisma ili koji drugi tekst iz ordinarija ili proprija mise dana, vodeći računa o otajstvu koje se slavi ili o posebnim potrebama slušača. Homiliju neka redovito drži sam svećenik slavitelj, ili neka je prepusti svećeniku suslavitelju, ili katkad – ako je prikladno – i đakonu, ali nikada laiku. (OURM 65 i 66)

Dopuštajući nekome da izrekne određene molbe umjesto propovijedi možda je olakšanje župniku (i vjernicima), ali ne pomaže kao hrana u kršćanskom životu kao što to čini propovijed. Mjesto za ovakve zamolbe je uvijek na kraju mise.

Možda ćete pomisliti da sam pretjerao ili previše naglašavam sitnice, ali ovdje je na kocki nešto mnogo važnije. Jedinstvo Naroda Božjega i svećenstva se predivno očituje u gestama i stavovima kojih se svećenici i laici pridržavaju tijekom mise. Ne kažem da trebamo robovati liturgiji. I OURM daje prostora za interpretaciju određenih aspekata u skladu s pastoralnim potrebama i okolnostima. Ono što se ne bi smjelo dopustiti jest da svećenikova osobnost dominira tako da on preuzme vlasništvo na liturgijom koja nikada i nije bila njegova.

Mnogi su laici umorni od improvizacija i lutanja svećenika koji bi trebali znati kada „učiniti crveno i izreći crno“. Često je želja za ad orientem slavljem reakcija na traljava i zbrkana slavljenja mise. Oni koji se najviše suprotstavljaju slavlju prema Istoku su oni koji su svojim nemarnim pristupom pravilima nenamjerno potaknuli  njegovo ponovno uvođenje.

Čuo sam da je jedan mladi svećenik donio svom župniku kopiju Opće uredbe Rimskog misala kao božićni dar. Unutra je napisao: „Donio sam vam ovo jer mislim da je niste nikada pročitali.“ Misa je izvor i vrhunac i nijedan svećenik ne smije slaviti misu olako ili tretirati je kao nešto svoje.

vlč. Matthew Pittam | Catholic Herald

Prijevod: Marilena Babić | Bitno.net

Opća uredba Rimskog misala, 2004. by Bibijana on Scribd

[1] Izraz koji se odnosi na liturgijske tekstove. Tekst koji je obojan crno svećenik izgovara, dok se crveni tekst (rubrike) odnosi na ono što svećenik mora učiniti. (op. prev.)

[2] Opća uredba Rimskog misala, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

[3] “Na ambonu svećenik otvori knjigu i sklopljenih ruku kaže: Gospodin s vama, a narod odgovori: I s duhom tvojim.”