Zadovoljstvo koje se javlja kada nas netko cijeni ne znači oholost. Dijete koje učitelj potapša po ramenu zbog dobro naučene zadaće, žena koju hvali njezin muž, spašena duša u susretu s Kristom – osjećaju pri tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi iz svijesti o vlastitoj veličini ili vrijednosti, nego iz činjenice da smo usrećili nekoga koga smo željeli (s pravom) usrećiti. Teškoće počinju kada prestanete misliti: “Usrećio sam nekoga, sve je u redu”, a počnete sebe uvjeravati: “Što sam dobar! Pa tko bi to još mogao tako dobro napraviti?” Što više uživate u sebi, a manje u samoj pohvali, to postajete gori. Kada potpuno uživate u sebi i ništa ne držite do same pohvale, stigli ste do dna. Zbog toga je taština, premda se ona najviše iskazuje površinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti, preko nje najlakše prelazimo. Tašt čovjek želi da ga se hvali, da mu se plješće, da mu se drugi dive. Zacijelo, to je mana, ali djetinjasta, pa čak (na neki način) mana koja svjedoči o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona pokazuje da još niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjećate prema samome sebi. Još uvijek držite do mišljenja drugih pa je jasno da očekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Još ste uvijek čovjek. Prava, crna, đavolja oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih da vas uopće nije briga što misle o vama. Naravno, posve je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog. Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju drugih ljudi iz posve drugoga razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo za pljesak te svjetine? Kao da njezino mišljenje išta vrijedi? Pa čak kada bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvome plesu pa da se crvenim zbog svakoga komplimenta? Ne, ja sam cjelovita, odrasla osoba. Sve što sam učinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore, ili svoju umjetničku svijest, ili tradiciju svoje obitelji ili, jednom riječju, zato što sam sjajan čovjek. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi ništa ne predstavlja.” Na ovaj nam način prava oholost može poslužiti za provjeru koliko smo tašti jer, kako maločas rekoh, đavao voli “izliječiti” neku sitnu, neznatnu manu da bi vas istodobno zarazio puno većom. Moramo nastojati da ne budemo tašti, ali u tome nastojanju ne smijemo pozivati u pomoć oholost. Bolje je pasti u tavu nego u vatru.

U našemu jeziku kažemo da je čovjek “ponosan” na svoga sina, na oca, na školu, na svoju pukovniju u vojsci pa se može postaviti pitanje: predstavlja li takav “ponos” u ovomu značenju grijeh? Čini se da sve ovisi o tome što mislimo kada govorimo da se nečim ponosimo. U ovakvim izjavama izričaj “ponosan je na” često znači “osjeća divljenje prema” nekome ili nečemu. Naravno, ovo je divljenje daleko od toga da bude grijeh. Ali može se dogoditi da onaj tko tako govori, sebi pridaje dio važnosti koju ima njegov uvaženi otac ili njegova slavna pukovnija. To bi očito bilo pogrešno, ali i to je bolje nego biti ponosan na sama sebe. Voljeti i diviti se bilo čemu odvojeno od nas samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Nećemo se, međutim, dobro osjećati sve dok naša ljubav i divljenje prema Bogu ne budu jači od svake druge ljubavi i divljenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.