U knjizi “Mi koji se hrvamo s Bogom” svjetski poznati klinički psiholog Jordan Peterson na neponovljiv nas način vodi kroz drevne priče o pobuni, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije. Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i filozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih. U nastavku donosimo izvadak iz knjige u kojem autor analizira biblijsku priču o Kajinu i Abelu, ističući kako odbacivanje odgovornosti i moralnih principa vodi u propast, dok istinska vjera i prihvaćanje života nude izlaz iz najdublje patnje.

Bogu su mile Abelove žrtve, ali ne i Kajinove. Kajin ne ostvaruje ništa u svome životu ne zato što je Bog ili svijet arbitraran, već zato što su njegove žrtve manjkave. Ovo je tvrdnja koja ponavlja božansku zabranu konzumiranja ploda sa stabla spoznaje dobra i zla; tvrdnja da postoji implicitan moralni poredak – prožetost čitavoga bivanja i postajanja stvaralačkim duhom koji je njegov Začetnik i Održavatelj. Nije na muškarcu ili ženi da uzurpira pravo da stvara taj moralni poredak ili da pokuša zaobići njegova pravila, oholo ili na makijavelistički ili neki drugi manipulativan ili pogrešan način. Umjesto toga, sazdani smo, da tako kažemo, da poštujemo i odražavamo taj poredak – da mu se prilagodimo, da znakove neuspjeha ne tumačimo kao nedostatke kozmosa ili njegova Stvoritelja, već kao dokaze vlastite manjkavosti, da radimo tako da prinosimo samo ono što je najbolje i, ako to nije dovoljno dobro, da tražimo nešto bolje.

Kajin odbacuje sve to – svu tu osobnu odgovornost – pokušavajući umjesto toga oblikovati čitav svijet na sliku svoje neadekvatnosti. Kada to propadne, a mora propasti, on poziva duha ogorčenosti da se nastani u njemu, umjesto da dovede svoju kuću u red. Pritom odbija čak i savjet od Boga, koji, kada ga poziva, izjavljuje nimalo neodređeno (upravo suprotno) da će njegov jogunasti sin još uvijek biti prihvaćen, ako postupi dobro, te da su njegova ogorčenost i srdžba posljedica njegova dobrovoljnoga koketiranja s grijehom. Umjesto da se promijeni, kako Bog predlaže – vrlo rana manifestacija ideje unutarnjega glasa savjesti – Kajin ubija svoga brata i pritom se okreće protiv samoga bivanja i postajanja; još dublje, protiv samoga Boga kao stvoritelja toga bivanja. Umjesto da u zahvalnosti složi svoj krevet, Kajin postaje ubojica, i još više: bogoubojica. On ubija Abela, naravno, ali, u konačnoj analizi, kako bi se osvetio Bogu. Ovo je stvaran opis najdublje moguće gorčine i mržnje.

Taj ogorčeni i nespokojni čovjek čini to u istome duhu koji zaposjedne Adama kada tako ozlojeđeno optužuje ženu i Boga da su odgovorni za njegov vlastiti pad i posljedično kukavičko skrivanje; u istome duhu za koji Jobova žena poziva svoga trpećega muža da ga prihvati kada zbog Sotoninih spletki nisko pada i gubi sve: bogatstvo, zdravlje, dostojanstvo i prijatelje. „Prokuni Boga i umri!“ kaže ona (Job 2,9) – možda čak i iz suosjećanja, vidjevši njegovu krajnju i naizgled nezasluženu pažnju.

Onaj Abel čiji uspjeh toliko peče, na kraju krajeva, Božji je omiljeni sin. Njegovo je ubojstvo stoga konačna osveta tomu Ocu koji hipotetski nepošteno favorizira. Ne treba biti posebno pronicljiv da se u tome ubojstvu ne samo nevinoga već i dobroga vidi navještaj Kristove sudbine. Kajina mami sam duh grijeha – baš kao i njegove roditelje u rajskome vrtu, iako u nešto drukčijemu obliku. On toga zavodnika prihvaća otvorenih ruku, a zatim radi zajedno s tom užasnom esencijom kako bi stvorio najstrašniju osvetu koju može zamisliti.

U tome svjetlu, vrijedi razmotriti ovu očitu činjenicu: ne nedostaje suvremenih ateista koji su, unatoč svojoj nevjeri, spremni u svakome trenutku, poput Kajina – i za razliku od Abela i Joba – mahati šakom prema Bogu. Oni mogu tvrditi da to čine u ime žrtava ovoga svijeta, među kojima su i oni. Mogu čak i vjerovati da je to slučaj iako bi netko uistinu pronicljiv, tko dobro razlučuje, bio vrlo skeptičan u pogledu valjanosti takve atribucije. No u takvoj tvrdnji svejedno vreba strašna nesvjesna tama.

Ubojica Raskoljnikov, protagonist istinskoga remek-djela Zločin i kazna velikoga ruskoga pisca Fjodora Dostojevskoga, svakako sebe zamišlja kao junačkoga spasitelja potlačenih i siromašnih, kao i odvažna rušitelja čak i fundamentalnih normi i ideala svijeta. Ne treba puno introspekcije – posebno u vezi s ogorčenošću – da se razumije Kajina. Ne postoji muškarac ili žena na svijetu koje u nekome trenutku nije uništila zavist, rasrdio neuspjeh ili nisu poželjeli zlo relativno uspješnima (užasno idealnima). Vrlo je teško ne proklinjati Boga kada se sve oko vas raspada, posebno kada se pravda u tome raspadanju čini upitnom, kako je često slučaj. Kajin podbacuje. Zatim sebe čini pravednički ciničnim i ogorčenim dovoljno da se sukobi sa samim Bogom. To je, blago rečeno, nešto nečuveno, istinski grijeh arogancije, srdžbe i obmane.

Bog – što god i tko god bio – po definiciji je izvan dosega ljudske spoznaje. Bog je onaj koji vječno pobjeđuje čak i samoga moćnoga Levijatana, stajući pred kaos, podzemlje i mogućnost koju označava ništa manje nego strašan zmaj, izvor najvećih blaga na svijetu, i nadvladavajući ih. S njime se, dakle, ne može poigravati, bez obzira na opravdanja.

Čovjek jednostavno nije u poziciji da propituje temeljni poredak stvarnosti – ne na njezinim najdubljim razinama. Činiti to je buntovništvo, i to ne ono junačko, bez obzira na to kako ga maskirali ili opravdavali. Činiti to je grijeh oholosti; tvrdnja da je zabranjeno voće jestivo i da njegovo uzimanje donosi mudrost; upravo ona oholost koja ne samo da dolazi prije već je i sama suština pada. Činjenica da ne poštujemo ili ne oponašamo moralni poredak stvaralačkoga duha bivanja i postajanja kao da je dobar ne razlikuje se od činjenice da se ne prilagođavamo najdubljoj stvarnosti – ili, preciznije, od tvrdoglavoga, ogorčenoga i ohologa odbijanja da to učinimo, što je najstrašniji, najdublji i sasvim kontraproduktivan oblik podbačaja.

To je istinski podbačaj vjere o kojoj sam život, a da ne govorimo o životu u izobilju, vječno i nužno ovisi. Stoga je najdublji moralni zahtjev smatrati život i Boga dobrima – bez obzira na sve. Bez obzira na sve. Ovo je strašna istina.

Ne postoje okolnosti u kojima bi se postupanje drukčije moglo redefinirati kao uspjeh, pa i kada bi (kao u navedenome slučaju s Jobom, koji je dugo patio, i samim Kristom) odluka da prestanemo živjeti ili da planemo u samoubilačkome ili čak genocidnome bijesu mogla biti razumljiva suosjećajnomu i posve ljudskomu promatraču. Puno je bolje čak i u uvjetima krajnje i naoko nezaslužene patnje obnoviti svoju predanost životu u većemu obilju i proći promjene nužne za nošenje svoga strašnoga križa.

Ovo je strašna istina, s obzirom na to što su sve ljudska bića neizbježno pozvana nositi. No konačno je obećanje saveza da duh Božji, koji se ogleda u tako radikalnu prihvaćanju, prebiva s nama u našoj patnji i suočavanju sa zlom. A što se može suprotstaviti čovjeku koji uistinu ima Boga uza se?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Mi koji se hrvamo s Bogom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.