VJERSKI POKRET

7 stvari koje trebate znati o Jehovinim svjedocima

Oni su predstavnici cjeline nekonformističkih vjerskih pokreta proizišlih iz židovsko-kršćanskog stabla. Njihovo neumorno hodanje od vrata do vrata obiteljsko je obilježje njihova vjerskog djelovanja u mnogim zemljama. Jehovini svjedoci svoje podrijetlo vuku iz prvotnog adventizma, po svojem shvaćanju Boga bliski su judaizmu (onome Staroga zavjeta), a “fundamentalistični” su po svojem doslovnom čitanju Biblije.

biblija, jehovini svjedoci

Foto: www.jw.org

1. Podrijetlo, širenje i nauk

Utemeljio ih je 1874. u Sjedinjenim Američkim Državama Charles Taze Russel (1852.– 1916.), prezbiterijanac, kongregacionalist i na kraju adventist iz Pittsburgha u Pennsylvaniji (tada je ime pokreta bilo Watch Tower and Tract Society of Pennsylvania – of New York). Podrijetlo je tipično američko: poslovan se čovjek posvećuje širenju svojih vjerovanja uvjeren, nakon prolaznog napuštanja svakog oblika vjerske prakse, da je Isusov povratak blizu, nevidljiv svijetu, ali vidljiv očima vjernika, a on mu mora biti navjestitelj. Od 1879. do 1880. “kongregacije” se utemeljuju pod imenom Studenti Biblije (Zbiljski biblijski istraživači), što je 1931. zamijenjeno novim nazivom Jehovini svjedoci. Nasljednici Ch. T. Russella su: J. F. Rutherford (1869.–1942.), N. H. Knorr (1905.–1977.), F. W. Franz († 1992.) i M. G. Henshel.

Cilj je samo jedan, propagirati nauk putem tiskovina i posjetima po kućama. Otuda uspješnost širenja jer je zapravo svaki vjernik propovjednik. Godine 2000. bilo je 5 783 003 “navjestitelja” (sa simpatizerima preko 14 000 000), što znači jedan navjestitelj na 515 stanovnika u Francuskoj, jedan na 399 u Belgiji, jedan na 252 u Italiji, jedan na 275 u Kanadi, jedan na 54 u Gvadalupi. Širenje na svjetskoj razini je + 2,3% (a u Francuskoj: – 2%).

Da bi mogao biti prihvaćen kao sudrug, Jehovin svjedok treba prihvatiti određen broj biblijskih istina uključujući i vjerovanje temeljeno na svetopisamskim spisima koji su njima svojstveni. Veliko pitanje koje se postavlja čovječanstvu jest legitimnost dominacije Jehove: upravo zbog ovog pitanja on je tako dugo dopustio zloću (Ez 25,17). Isus Krist posjedovao je preegzistentni život i bio je podložan svojem nebeskom Ocu (Iv 14,28). Danas postoji jedan “rob vjeran i mudar na zemlji” kojem su povjereni svi Isusovi zemaljski interesi; Središnji kolegij Jehovinih svjedoka taj je rob (Mt 24,45–47). Završila su vremena pogana ili nacija 1914., kraljevstvo Božje bilo je utemeljeno na nebesima i najavljena je Kristova prisutnost započela (Lk 21,7–24; Otk 1,15–12,10). Samo 144 000 kršćana primit će nebesku nagradu (Otk 14,1–3). Harmagedon, to jest bitka velikog dana Boga Svemogućega blizu je (Otk 16,14; 19,11–21).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon toga rata slijedi tisućugodišnje Kristovo kraljevstvo koje će uspostaviti raj na cijeloj zemlji. Prvi će u tome uživati sadašnji članovi “velikog mnoštva”, “drugih ovaca” Isusovih (Iv 10,16; Otk 7,9–17; 21,3–4). (Prema: Kula stražara, službeno glasilo istoimenoga društva, 1. travnja 1986.)

2. Kako tumače povijest svijeta

Od 607. godine pr. Kr. (završetak Izraelskog Kraljevstva) Bog više nije bio predočavan. Prijelazni datum 1914. označavao je kraj jednog razdoblja (kada su Sotona i demoni popadali po zemlji, jer ih je Krist pobijedio) i početak posljednjeg razdoblja ljudske povijesti koje će završiti s Harmagedonom za vrijeme ove generacije. Jehovini svjedoci bit će pošteđeni i vladat će u smirenoj sreći na zemlji, zajedno s pristalicama pokreta (jonadabi, “druge ovce”). Onih 144 000 “pomazanih”, nakon što će postati duhovna stvorenja, ići će u nebo. Vjernici drugih religija, okorjeli grješnici, poglavari crkava i vlade (“vukovi prerušeni u ovce”) bit će posve uništeni po “drugoj smrti” (duša nije besmrtna).

Svaka država, skupina ili društvo strani su za Jehovinog svjedoka; budući da su đavlovo djelo, Jehovin svjedok njima ne može pripadati ni putem glasovanja ni sudjelovanjem u udruženjima pa makar bila i dobrotvorna, niti svojom vojnom ili civilnom službom. On je od toga izuzet, jer pripada jednoj drugoj vladavini, onoj Jehovinoj. Otud odbacivanje svakog ekumenizma i jedno snažno vezivanje na grupu; no jednako tako i snažne želje za moralnim savršenstvom i čistoćom života.

3. Kako tumače Bibliju

Sigurnost navjestitelja temelji se na doslovnom čitanju Biblije koja im jamči dokaze za “svjedočiti” teze pokreta redovito prerađivane i prilagođavane u Središnjemu kolegiju u Brooklynu (New York). U tu svrhu Kolegij je priredio izdanje svojstveno tom društvu, Les Saintes Ecritures, traduction du Monde Nouveau (1963.), u kojem egzegeti jednodušno iznose brojne izmjene tekstova kojima je cilj poduprijeti prethodno izneseni nauk. Da bi se zanijekalo Isusovo božanstvo, iskrivljeni su, na primjer, ovi reci Novog zavjeta: Iv 1,1; Lk 1,30; Iv 8,28; Tit 2,13.

“Biblijski studiji” po kućama sastojali su se najprije od učenja u obliku pitanja i odgovora iz njihova temeljnog udžbenika Istina koja vodi u vječni život (više od 100 000 000 primjeraka na stotinjak različitih jezika), koji je potom zamijenjen udžbenikom Vi ćete moći vječno živjeti na zemlji koja je postala Raj. Škola teokratskog  ministerija jednosatno je učenje gdje se propovjednici svakog tjedna vježbaju kako će održati govor na određenu temu ilustriranu “biblijskim istinama”.

Međutim, osim toga što ostavlja dojam velike čvrstine i stabilnosti, nauk Jehovinih svjedoka ima svoje značajne nestalnosti, a očigledan primjer za to pomicanje je fiksiranih datuma za “svršetak sadašnjeg sustava zlih stvari”: 1914., 1918., 1925., 1930., 1975., 1986.

4. Promjenjiv nauk

Iste nestalnosti običaja zapažaju se u suvremenim temeljnim propisima koji su u prijašnje doba bili posve drukčije tumačeni: zabrana transfuzije krvi ili slavljenje raznih obljetnica (koje je u nekim razdobljima bilo prihvaćeno), odbijanje služenja vojne obveze (koje nije bilo u početku zabranjeno), zabrana prikazivanja Isusa pribijena na križ (koja se ne može naći na prijašnjim publikacijama).

Kako bi tom promjenjivom nauku vratili vjerodostojnost, Jehovini svjedoci služe se dvama postupcima koji se mogu objasniti pomoću dva tipična slučaja. U prvom slučaju neuspjeh u propovijedanju poslužit će kao sastavni dio povećane vjerodostojnosti, slijedom postupka u pet vremena (J. F. Zygmunt): kratko razdoblje općeg razočaranja; preispitivanje tekstova koji su služili kao temelj i spoznaja da se je nešto dobro doista i dogodilo, ali je nevidljivo; ponavljanje dijelova “promašene” propovijedi kako bi je se uključilo u novu proročku shemu; naglašavanje katastrofa, potresa, problema suvremenoga svijeta kako bi pokazali da je Društvo uvijek imalo pravo kad je najavljivalo svršetak svijeta kao skori događaj. Tekstovi napisani prije propovijedanja tada su preformulirani kako bi mogli odgovarati stvarnosti (tekst brošure objavljen prije 1914. koji je najavljivao Harmagedon za “prije 1914.” ponovno je tiskan 1923. uz ispravljeni tekst koji glasi “poslije 1914.”). U drugom postupku pogreška postaje čak dodatni razlog za vjerovanje jer ona biva očigledan znak da je Jehova upravo udijelio dodatak istini. Doista: “Svjetlost ne prestaje rasti na putu pravednika.”

5. Bog, Isus, Trojstvo, Jehova

Kršćanska tradicija držala je od samih početaka da je umrli i uskrsnuli Isus u punini čovjek i u punini Bog. Za Jehovine svjedoke on nije ni jedno ni drugo (u početku su ipak priznavali njegovo božanstvo). Arhanđeo je Mihael prije njegova rođenja, a potom i nakon njegove smrti, ponovno došao u svom svojstvu anđela i duhovnog stvorenja. On nije uskrsnuo u svojem tijelu, a kad se je trebao pokazati pred svojim učenicima, uzeo je svoje privremeno tijelo koje je potom nakon njegova očitovanja odmah iščeznulo. Njegovo je poslanje bilo jednostavno biti “jedan Bog”, Jehovin glasnogovornik. Da bi potvrdili taj nauk istodobno arijanski i doketski 1, Jehovini svjedoci moraju međutim ipak iskriviti tekstove Novoga zavjeta i navesti druge koji su izvan konteksta (Kol 1,15; Iv 14,28; 1 Kor 15,28). Ova povezanost s arijanizmom očituje se u izrazitom odbijanju dogme Trojstva (s naglascima monoteističkog fanatizma bliskom određenim najrigoroznijim judaizmima), koja je prema njima bila izmišljena na Nicejskom saboru (325.) istodobno kad i Isusovo Božje sinovstvo. Otuda to poslanje koje sebi pripisuju Jehovini svjedoci da oni utemeljuju štovanje Boga – Jedinog, s njegovim istinskim imenom zaboravljenim tijekom stoljeća: Jehova. No, za većinu (čak osporavanu) egzegeta to ime ne bi trebalo biti izgovarano ni kod Židova ni kod kršćana. Hebrejski, kažu oni,2 doista se piše samo sa suglasnicima. Ime Isusovo objavljeno Mojsiju (Izl 3,14) pisalo se JHVH. Nekoliko stoljeća poslije Židovi su iz poštovanja prestali izgovarati to sveto ime i nadomjestili su ga drugim riječima, osobito s Adonaj (Gospodin). Nekoliko stoljeća nakon Isusa Krista, da bi olakšali čitanje Biblije, židovski učenjaci (stručnjaci – masoreti) dodali su suglasnicima znakove da označe samoglasnike. Za ime Jahveh oni su sačuvali suglasnike JHVH i dodali im samoglasnike od Adonaj (a, o, a): to je dalo ime Jahovah ili Jehovah u transkripcijama Biblije počevši od 16. stoljeća. U novije su doba Jehovini svjedoci morali preformulirati svoje naučavanje u ovoj točki (Ime koje ostaje zauvijek, 1984., str. 10.), ali u naše doba upotrebljavaju svoj prvotni način tumačenja.

6. Vrlo strukturirana organizacija

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjedište pokreta (ili Društva) Kula stražara je u Brooklynu (New York). Temeljna je grupa skupština, koja ima do 200 članova, koji se udružuju u Dvoranu kraljevstva (kraljevstvo Božje određeno je da pripravi jedno novo čudesno stanje čovječanstva koje će uskoro biti vidljivo na zemlji; počelo je vladati 1914., kad je Krist bio ustoličen na nebu). Pokrajina je administrativna cjelina koja obuhvaća dvadesetak skupština. Više pokrajina čini oblast; više oblasti tvori jednu zonu. Svaka je zemlja jedna filijala s betelom, a svaki je od njih povezan s betelom Vodećeg tijela. U svakoj organizacijskoj jedinici postoje nadglednici koji jamče besprijekorno funkcioniranje svake administrativne cjeline i osiguravaju unutarnju međurazinsku kontrolu. Skupštine se održavaju svakodnevno ili nakon više dana, a okupljaju članove na svim razinama. Memorial spomen na Kristovu smrt 14. nisana židovskog kalendara (14. dan poslije mlađaka u proljetnom ekvinociju) – jedina je svetkovina Jehovinih svjedoka; tada blaguju “simbole” samo “pomazani” članovi (ostatak sadašnjih živućih od 144 000). Svaki kršteni Jehovin svjedok sudjeluje svakog tjedna osim na skupštini, i uz svoj osobni studij, na tri sastanka; on mora posvetiti najmanje deset sati mjesečno propovijedanju po kućama. Opći pionir navjestitelj je koji se pismeno obvezuje propovijedati barem 80 sati mjesečno (on predvodi 7 biblijskih studija i tijekom tog razdoblja obavlja 35 novih posjeta). Aktivnosti su utvrđene u izvješćima o djelatnostima Skupštine (svaki Jehovin svjedok mora redovno podnijeti izvješće o svojoj službi). Centralizirana organizacija i interna kontrola rigorozne su i vrlo razvijene. Svakog mjeseca bilten Notre ministère du Royaume (Naša služba Kraljevstva) osnažuje unutarnju povezanost.

7. Prosvjedni pokret

Ideologija i socio-religijska praksa Jehovinih svjedoka tipično su prosvjedne 3 te se predstavljaju najprije kao “društveni analizator”. Zauzimanjem svojih stavova protiv služenja vojne obveze, transfuzije krvi ili teorije o evoluciji Jehovini svjedoci doista prisiljavaju institucije da pokažu svoju represivnu stranu. Svojim “ideološkim iskrivljenostima” Jehovini svjedoci pridonose, na primjer, razotkrivanju militarističkog duha pojedinih zemalja izlažući sebe zatvoru zbog svojih principa savjesti. Oni “raskrinkavaju suvremeno društveno uređenje suprostavljujući mu utopijski model koji pomoću oprečnosti naglašava njegove nedostatke”. Time se oni uključuju na jedan određeni način u pokret protukulture šezdesetih i sedamdesetih godina.

Pokret je prosvjedovan i time što svojim protivljenjima predstavlja jednu “eshatološku, milenarističku, utopijsku i radikalnu grupu”. On nagoviješta zlatno doba gdje će, poslije Harmagedona, ugroženi postati odabranici. Taj je savršeni svijet već ostvaren u nacrtu s Udruženjem. Svaki ga Jehovin svjedok može potom sebi predočiti na svoj način.

Drugi vid: Jehovini svjedoci predstavljaju jedno zasebno shvaćanje vjerskog života. U svojem vjerskom ponašanju vjernici se ne obaziru ni na unutarnji život ni na savjest. Taj se život definira jedino prema načinu ponašanja koji može biti vrlo različit. Pravi je Jehovin svjedok onaj koji obdržava čvrsto utemeljen popis točno određenih djelatnosti. Obraćenje je shvaćeno kao organizirano učenje s ciljem stjecanja načina ponašanja uz pomoć nagrađivanja i kažnjavanja. Ono je uostalom isprogramirano u sedam stupnjeva koji odgovaraju razdobljima promjene profanog ponašanja produžujući se otprilike na šest mjeseci. Jehovini se svjedoci također praktički nikada ne pozivaju na neki duhovni život. Oni ne poznaju ni mističku patnju niti znaju za vjersku sumnju: postati i biti Jehovin svjedok znači prije svega usvojiti način života. Tako shvaćanje vjerskog života podrazumijeva jedan od elemenata racionalnosti pokreta i utjecaja koji on vrši na svoje članove. Racionalno se sastoji u “modeliranju pojedinca čiji je zadatak metodičko i trajno širenje društva” preko širenja tiska. Vjerski život ne uključuje dakle ni njihove osjećaje ni stanje njihove duše; no on se očituje bezuvjetno u žarkom prozelitizmu ostvarenom točno određenim brojem sati propovijedanja i bilancom prodaje, jer sve je bezuvjetno određeno s preporukom da se u budućnosti i poveća.

Takav način poslovanja vrlo je djelotvoran. Rezultati se trajno povećavaju u svjetskim razmjerima. Globalno ozračje suvremene krize tome doista na poseban način pogoduje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sekte” Jeana Vernettea. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


1 Arijanizam je jedna stara hereza koja je nijekala Isusovo božanstvo. Doketizam je nijekao da je Isus umro u svojem pravom fizičkom tijelu, na križu.

2 U obratnom smislu, usp. G. Gertoux, Povijest božanskog imena.

3 Usp. R. Dericquebourg, Les Temoins de Jéhovah, dynamique d’ un groupe religieux et rapport à l’institution, Paris – Sorbonne, 1979. Usp. Conscience et Liberté, 33./1987., str. 34–44.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. lipnja 2016.

Možda vam se svidi