Nauk Crkve, a poglavito njezina odlučnost da brani univerzalnu i trajnu valjanost propisa koji zabranjuju u sebi zle čine, nerijetko se prosuđuje kao znak nepodnošljive nepomirljivosti, osobito u iznimno složenim i konfliktnim situacijama moralnog života čovjeka i današnjeg društva, nepomirljivost koja je navodno u sukobu s majčinskim osjećajem Crkve. Crkvi, kaže se, nedostaje razumijevanja i sućuti. Ali zapravo, majčinstvo Crkve nikada se ne može odijeliti od njezina poslanja da poučava, koje ona mora stalno provoditi kao vjerna Zaručnica Krista, Istine same: “Kao učiteljica, ona neumorno navješćuje moralnu normu. (…) Crkva nije ni stvarateljica ni prosuditeljica te norme. Poslušna istini, koja je Krist, čija slika se odrazuje u naravi i dostojanstvu ljudske osobe, Crkva tumači moralnu normu i nudi ju svim ljude dobre volje, a da pri tom ne skriva njezine zahtjeve za radikalnošću i savršenošću.”

Zapravo, pravo razumijevanje i nepatvoreno milosrđe moraju značiti ljubav prema osobi, prema njezinom pravom dobru, prema njezinoj autentičnoj slobodi. A to se, dakako, ne zbiva krijući ili slabeći moralnu istinu, nego pružajući je u njezinu najdubljem značenju zračenja vječne mudrosti Božje, koja je do nas stigla u Kristu, te služenja čovjeku, rasta njegove slobode i težnje za njegovom srećom.

Istodobno, jasno i snažno predstavljanje moralne istine nikada ne može zanemariti duboko i iskreno uvažavanje, što ga vodi strpljiva ljubav puna povjerenja, koja je čovjeku uvijek potrebna na njegovu moralnom putu koji često tegobnim čine teškoće, slabosti i bolne situacije. Crkva koja nikada ne može odustati od “načela istine i dosljednosti, zbog čega ne prihvaća da dobrim nazove ono što je zlo niti zlim ono što je dobro”, mora uvijek paziti da ne prelomi napuklu trsku i ne utrne stijenj što još tinja (usp. Iz 42, 3). Pavao VI. je napisao: “Ni u čemu ne umanjiti spasonosni Kristov nauk – to je najodlučniji oblik ljubavi prema dušama. Ali to mora biti popraćeno podnošenjem (tolerancijom) i ljubavlju za koju je sam Gospodin dao primjer u svom postupku s ljudima. On nije došao da sudi, nego da spasi (usp. Iv 3, 17); doista je bio oštar i strog prema grijesima, ali strpljiv i milosrdan prema grešnicima.”

U odlučnosti kojom Crkva brani univerzalne i nepromjenljive moralne norme nema ničega uvredljivog. Ona samo služi pravoj slobodi čovjeka: kako nema slobode izvan istine ili nasuprot njoj, kategorička obrana apsolutno neotklonjivih zahtjeva osobnoga dostojanstva čovjekova, dakle bez popuštanja i nagodaba, mora se smatrati putom i uvjetom za samo postojanje slobode.

Ta se služba okreće svakome čovjeku, shvaćenom u jedinstvenosti i neponovljivosti njegova bića i postojanja: samo u poslušnosti univerzalnim moralnim normama čovjek nalazi punu potvrdu svoje osobne jedinstvenosti i mogućnost istinskog moralnog rasta. I upravo zbog toga, ta se služba okreće svim ljudima: ne samo pojedincima, nego i zajednicama, društvu kao takvom. Te norme su, naime, neoborivi temelj i čvrsto jamstvo pravedna i miroljubiva ljudskog suživota, pa stoga i prave demokracije, koja može nastati i izrasti jedino na jednakosti svih svojih članova kojima su zajednička prava i dužnosti. Pred moralnim normama koje zabranjuju unutarnje zlo ni za koga nema povlastica ni iznimaka. Biti gospodar svijeta ili zadnji “bijednik” na licu zemlje ne nosi nikakvu razliku: pred moralnim smo zahtjevima svi apsolutno jednaki.

Preuzeto iz enciklike Ivana Pavla II. “Veritatis splendor”, o kojoj više možete saznati na poveznici ovdje.