Nedavni razgovor s prijateljem za kojeg znam da je vjerni katolik ostavio me uznemirenom. Taj čovjek redovito sudjeluje na misi, dobrovoljno pomaže – kako u svojoj župi, tako i u zajednici – te se pričešćuje s poštovanjem i nadom.

Za razliku od 70 posto katolika, on razumije učenje o transsupstancijaciji, i vjeruje da je euharistijska hostija Tijelo i Krv, Duša i Božanstvo Kristovo.

Prema svakom mjerilu, moj prijatelj je autentični katolik, a vjerojatno i bolji od mene.

Ako pak vidi ovaj komad, vjerojatno će frknuti nakon drugog odlomka. Ne zato što je to nešto neistinito – on zna što je sveta Euharistija – već zato što mu se ne sviđa kako se to eksplicitno izriče. Specificiranje „Tijela i Krvi, Duše i Božanstva” on vidi kao neku vrstu signaliziranja, sredstvo pomoću kojeg se „katolici Ivana Pavla II.” međusobno prepoznaju. Za njega je to „jezik konzervativnog katolicizma”, koji poistovjećuje s konzervativnom politikom, i agendom koja mu se ne sviđa.

Takvo razmišljanje je, naravno, obostrano. Poznajem katolike koji sebe nazivaju „progresivnima”, čije ideje idu sličnim smjerom kao i kod mojeg prijatelja, i znam katolike koji sebe smatraju „konzervativnima”, a na isti način izjednačavaju svaku nevoljkost da se precizno izrekne stvarnost Euharistije s progresivnijim političkim stavom. Nepovjerljivi jedni prema drugima, stranke s obje strane žalit će se da su političke ideologije zarazile „one druge” katolike, a tvrdit će da je njihovo vlastito miješanje vjere i politike u redu, jer je „u skladu s naukom Crkve”.

Kao što bi američki romanopisac Kurt Vonnegut mogao napisati: „Tako to ide…” Ovo ironično nepovjerenje u perspektive moglo bi biti nešto neizbježno u nadnaravnoj Crkvi, koja ipak potiče ljudski razum (i ima tradiciju ustrajnoga razmišljanja o društvenim i ekonomskim pitanjima), i stoga će često prepoznati složenost „i/i” radije nego prihvaćati jednostavne apsolute. To je dobra stvar. Crkva koja je sposobna vidjeti „i/i” u situacijama je Crkva koja će, dok moli za još mudrosti, nastaviti razmišljati. Ali da, ponekad može doći do stvarne nesuglasice među katolicima ovdje u svijetu, čak i kad se nadamo da ćemo se jednog dana konačno okupiti kao katolici prije nego što postanemo ičim drugim.

I ako mi vjerni, prakticirajući katolici, koji sudjelujemo, ne možemo biti ujedinjeni u vezi razumijevanjem svete Euharistije i naukom o njoj, kako ćemo se ikada ujediniti oko ičega?

A to uključuje i promicanje javnih euharistijskih procesija i često provođenje vremena u klanjanju, što je još nešto oko čega se moj prijatelj i ja nismo složili. Ideja o euharistijskim procesijama izvan Velikog četvrtka („i tada da se drže strogo na crkvenom tlu, gdje će se poštivati…”) bila je mojemu prijatelju užasna, jer on ih vidi kao „trijumfalističke radnje” i neosjetljivost na bližnje u okolini.

Odbacio je i euharistijsko klanjanje, nazivajući ga ostatkom iz srednjovjekovnih vremena, kada je primanje Euharistije na misi bilo veoma ograničeno, a klanjanje i „duhovne pričesti” bili su najbolje čemu se većina katolika mogla nadati. Proglasio je suvremenu praksu klanjanja irelevantnom i nepotrebnom, i dodao da Isusu to „ne treba”.

Donekle sam razumjela njegove osjećaje, osobito njegov osjećaj da bi euharistijska procesija mogla izazvati neslaganje kod nekatolika, posebno u vremenu u kojemu se politika identiteta i svakodnevne uvrede čine epidemijom. I dalje se zalažem za javne procesije, ali shvatila sam da je on jednako zabrinut za poštivanje nevjernika i za samu Euharistiju.

U pogledu klanjanja, međutim, zapali smo u velike nesuglasice, i za mene je to bilo osobno.

Sretno sam svjedočila o tome kako je moj istrošeni život izvan Crkve ponovno dobio jasnoću tijekom slučajnog susreta s euharistijskim klanjanjem. Vozila sam se ulicom s otvorenim prozorima, i čula zvonjavu podnevnih zvona dok sam prolazila pokraj crkve. Poslušavši poticaj, odlučila sam stati i možda zapaliti svijeću.

Kada sam ušla u crkvu, vidjela sam oltar sa svijećama, i svjetlucavu pokaznicu s Presvetim sakramentom. „O, ovdje imaju euharistijsko klanjanje”, pomislila sam, s nečim poput radosti koja je ključala u meni. Pala sam na koljena pred Prisutnošću Isusovom, i jednostavno se i tiho klanjala, misleći da je to trajalo pet minuta. Kada sam ustala i pogledala na sat, prošao je jedan sat, a ja sam opet bila katolkinja, radujući se ispovijedi i sudjelovanju u životu Crkve.

Isusu možda nije trebalo moje klanjanje, ali ja sam sigurno trebala utjehu i pouku svojstvenu Njegovoj Prisutnosti i Njegovom Svjetlu – toga dana i gotovo svakoga tjedna od tada.

Argument mojega prijatelja protiv potrebe za euharistijskim klanjanjem činio mi se vrlo zemaljskim, utemeljenim na svjetovnim razmišljanjem o povijesti i utilitarizmu – „Kristu to nije potrebno.”

Pa možda i nije, ali On je to tražio: „Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?” (Mt 26,40) – što daje naslutiti da On na nekoj razini želi naše tiho društvo.

Osim toga, ako je netko voljan ustvrditi da je taj Krist Isus potpuno prisutan u Euharistiji, kako onda provođenje vremena unutar njegove fizičke prisutnosti – razgovor s Kristom, slušanje Krista, odmaranje s Kristom, „bdjenje jednu uru” s Kristom – može biti bez prave vrijednosti? Svi pape našega vremena preporučuju redovito posjećivanje svete Euharistije, osobito u formalnom klanjanju. Godine 2016., papa Franjo – koji također naglašava svoje javno odlaženje na ispovijed kako bi potaknuo vjernike na tu praksu – identificirao je euharistijsko klanjanje kao jedan od triju načina boljeg upoznavanja Krista:

„Ne može se upoznati Gospodina bez navike klanjanja, klanjanja u tišini. Vjerujem – ako se ne varam – da je ova molitva klanjanja među nama najmanje poznata. To je ono u čemu se najmanje angažiramo. Gubiti vrijeme – ako mogu tako reći – pred Gospodinom, pred otajstvom Isusa Krista. Klanjati se, tamo u tišini, u tišini klanjanja. On je Gospodin, i ja Mu se klanjam.”

Prema mojem mišljenju, kada samo 30 posto naših suvjernika razumije stvarnost Euharistije, onda nije loše eksplicitno to izricati i specificirati. Možda će netko čuti „Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo” (ili primijetiti veliko slovo), i zatim pokušati razumjeti što je Isus mislio u svom euharistijskom govoru u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja, ili što za Krista znači biti „s vama do svršetka svijeta” (Mt 28,20), i materijalno – u svakom kutku zemlje, kroz svaku vremensku zonu – i duhovno, sve dok vrijeme ne prestane više.

Ako se vjerni članovi Crkve ne mogu ujediniti oko toga koliko hitno ovu Stvarnost treba prihvatiti i usvojiti – za dobrobit čovječanstva i cijeloga stvorenja – onda središnji stup koji podupire strukturu civilizacije – kršćanska nada utemeljena na Kristovoj velikoj Svjetlosti – može doista postati klimav. Ne možemo sebi dopustiti da on padne.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.