Nedavno sam pročitao fantastičan doprinos trajnim naporima oko otkrivanja evanđeoske vizije unutar književnosti J. R. R. Tolkiena pod naslovom Tolkien’s Sacramental Vision: Discerning the Holy in Middle Earth („Tolkienova sakramentalna vizija: razlučivanje svetoga u Međuzemlju“). Autor, Craig Bernthal, temeljito otkriva utjecaj Tolkienova katoličanstva na njegovo pisanje i razvoj Međuzemlja. Kako se to otkriva krštenje u životu Froda i Sama? Kada Međuzemlje doživljava svoj pad iz milosti Božje, kada je to postala nužnom spasonosna žrtva? Bernthal se bavi tim – i još mnogim – pitanjima.

Naročito sam uživao u Bernthalovu pristupu svim Tolkienovim djelima, ne samo „Hobitu“ i „Gospodaru prstenova“. Čovjek doista ne može uistinu razumjeti opsežnost Tolkienova mitološkoga svijeta a da ne zaroni u duboke zdence mnoštva njegovih drugih djela, a i prijevoda starih mitova.

Jedno svojstvo Tolkienova opusa koje prelijepo izražava samoga autora jest nevjerojatna količina onoga što je on nazivao mitopoetskim životom. Termin „mitopoetika“ grčkoga je podrijetla, i znači „stvaranje mitova“. Bio je to i književni i kulturni termin. Tolkien ne samo da je pisao mitopoetsku književnost – on je živio mitopoetskim životom, i u tome nije bio jedini. To vidimo u Chestertonovu eseju What I Found in my Pocket („Što sam pronašao u svojemu džepu“), u kojemu nekoliko tramvajskih karata otkriva svetoga Jurja i „najveću nadu Engleske“. Tako se otkriva duša koja želi više od onoga što nudi svijet, osoba koja želi pustolovinu i čudesno u svakodnevnome iskustvu. U životu nije važno samo ono što je na površini, ono što vidimo i čujemo. U jednoličnoj naravi scijentizma i demitologiziranja nije glavno pronalaženje istine o stvarima, nego uklanjanje čudesnosti i vrijednosti koje su im svojstvene.

Najveći sveci Katoličke Crkve isti su takav mentalitet odražavali u tome kako su živjeli svoj vlastiti život. Golub nije samo hrpica kostiju i perja, nego predstavlja Duha Svetoga i njegovu veličanstvenu povezanost s čovječanstvom. Djetelina, koju su neki smatrali bezvrijednom, nije samo korov, nego je trolisni znak živoga Boga, koji po toj jednostavnoj biljci otkriva najčudesniji i najdublji dio Svoje prirode. Mi nismo slučajnost prirode. Sve što je stvoreno ima svoj cilj i svrhu unutar svetih zidova tvari. Zato je sedam sakramenata Katoličke Crkve najbolji i najsvrhovitiji izraz ne samo življenja mitopoetskoga života, nego sudjelovanje u stvarnome božanskome životu samoga Krista. Isus je znao za čovjekovu prirodnu sklonost pronalaženju čudesnih i lijepih strana stvorenja Svojega Oca, i tako je, svojom vlastitom vlašću Crkvi dao tih sedam darova. Upravo je to potpuno shvaćanje te filozofije i teologije – kako to Bernthal veoma dobro prenosi – utjecalo na Tolkiena, i splelo se s tkivom svijeta koji je on stvorio – Međuzemlja.

U svojoj pjesmi „Mythopoeia“ on svojega čitatelja upozorava na opasnost u tome da se sve u životu shvaća doslovno:

„Vi promatrate stabla, i upravo ih tako nazivate,

(jer stabla su ‘stabla’, i rast je ‘rasti’);

Vi hodate zemljom i koračate svečanim korakom

po jednome od mnogih manjih globusa u Svemiru:

zvijezda je zvijezda, neka tvar skupljena u kuglu

natjeravana u matematičkim smjerovima

među uredanim, hladnim, praznim,

gdje se predodređene atome svakoga trenutka ubija.“

Pokazujući mračnu tupost materijalizma, Tolkien je proročki uočio da se sreća ne može pronaći u potrošnji, slijedeći primjer sekularnoga humanista, nego u doživljavanju i izražavanju istinske pustolovine postajanja Kristovim učenicima. Pri kritiziranju ideala progresivizma ne zazire od grubljega izražavanja:

„Neću hodati s vašim progresivnim majmunima,

Uspravnim i mislećim. Ispred njih zijeva

Mračni ponor kojemu njihov progres teži.

[…]

Neću se pokloniti pred Željeznom Krunom,

Niti ću odbaciti svoje maleno zlatno žezlo.“

Književnost može biti moćan izraz kulture i vjerovanja, i kako to formulira Bernthal: „Isključujući Boga, sekularizirana književnost postala je osakaćenom književnošću. Mogla je predstavljati jedino osakaćen i iskrivljen pogled na svijet, jer je odsjekla ono što je u njemu bilo najstvarnije.“

Trebamo se smatrati blagoslovljenima što živimo u vremenu i prostoru u kojima je Crkva dobila autoritet i milost da otkriva Boga po Njegovu zajedništvu s našim tijelom, po Euharistiji, izražavajući Bogu svojstvenu milost po sakramentu ispovijedi, i udišući novi život u vodama krštenja. Tolkien je na vlastiti način izražavao svoju ljubav, prihvaćanje i spremnost da dijeli ta velika otajstva vjere. Stablo nije samo stablo. Prsten nije samo prsten. Svijet je okružen neizrazivim strahopoštovanjem prema Stvoritelju, čija je ljubav vječna. Čovječanstvo, elfovi, hobiti, patuljci, orlovi, i svako drugo stvorenje – svi oni mogu doživjeti tu ljubav dokle god su sposobni i voljni svoju dušu otvoriti ljepoti stvaranja.

Možda bismo trebali učiti od Tolkiena, Chestertona, C. S. Lewisa, Flannery O’Connor, Walkera Percyja – i mnogih drugih sakramentalnošću prožetih pisaca – da je u življenju života prožetoga pustolovinom manje važno djelovanje, a više prepuštanje, tako da Kristov trud može oblikovati našu viziju u nešto mitopoetsko.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.