Franz Jägerstätter, blaženik koji je odbio zakletvu Hitleru

„Zapisat ću neke riječi kako mi izlaze iz srca. To što ih pišem okovanim rukama bolje je nego da ih pišem okovane volje.”[1] Ove su riječi, koje nalazimo u bilješkama bl. Franza Jägerstättera nastalim u posljednjem mjesecu njegova zemaljskog života, dobar uvod u izniman život jednog običnog čovjeka. Iako ga mnogi enciklopedijski članci opisuju kao heroja priziva savjesti u doba nacističke okupacije, on je prije svega bio samo vjernik koji postojano odbija pristati uz grijeh makar ga to koštalo života.

Odrastanje i obrazovanje

Franz je rođen u teškom siromaštvu 20. svibnja 1907. u seocetu u Gornjoj Austriji zvanom Sankt Radegund. Roditelji su mu bili toliko siromašni da se nisu mogli vjenčati, a dječaka je odgajala baka. Tek je 1917. godine Franzova majka, udavši se za Heinricha Jägerstättera, stekla uvjete da sina primi k sebi i preuzme brigu za njegov odgoj. Franzu je ovaj događaj trajno promijenio život, ne samo zato što je otad mogao rasti u obitelji nego i zato što je otac njegova poočima imao vlastitu biblioteku i pretplatu na novine. Franz je ubrzo postao strastven čitatelj. U školi je bio zapostavljan jer zbog prevelikog siromaštva svoje obitelji nije mogao udovoljiti seoskom učitelju kada je od učenika zahtijevao da mu donose hranu. Poslije je napisao da mu je ta nepravda bila bolnija od gladi.

Iako je njegovo formalno obrazovanje bilo vrlo skromno, čitanje knjiga i vjerskih časopisa osposobilo ga je da prozre laži nacizma, a to je nešto u čemu su čak i mnogi biskupi njegove domovine podbacili. Svome kumčetu poslije piše da je glavni uzrok propasti mnogih mladih ljudi u tome što ne čitaju dobre knjige i štivo, upozoravajući ga da „čovjek koji ne čita neće sâm moći stati na noge te često postane pijunom drugih”.[2] Ide toliko daleko da vjerske knjige i časopise naziva Božjim pismima koja nam pokazuju put u nebo i povezuju nas s Bogom.[3] Vodeći se time, svojoj djeci u baštinu ostavlja nekoliko bilježnica s vjerskom podukom kako bi ih i dalje mogao odgajati kada tjelesno više ne bude s njima.

S dvadeset godina odlazi iz rodnog mjesta na rad u Štajersku, gdje provodi tri godine. U tom razdoblju proživljava krizu vjere. Vraća se 1930. i razmeće novim motociklom, prvim u njegovu selu. U župnoj spomenici župnik Josef Korobath 1934. godine bilježi: „U mladosti posve nalik ostaloj mladeži. Uozbiljio se 1934.; tada je planirao ući u samostan kao brat laik. Ja sam mu savjetovao da to ne učini.”[4]

Franz Jägerstätter na motoru, nakon povratka iz Štajerske, ispred obiteljske kuće. Foto: Diözese Linz/Maria Dammer

Ženidba i bračni život

Na Veliki četvrtak 1936. godine Franz se oženio Franziskom Schwaninger. Iako je već prije sklapanja braka doživio obraćenje i promijenio ponašanje, njegovi susjedi svjedoče da je nakon toga postao još pobožniji, posve druga osoba. Svoj je brak doživljavao kao dokaz Božjeg postojanja: „Kada se osvrnem i vidim svu sreću i milost koje su nam podarene u tih sedam godina i koje ponekad graniče s čudom, ne znam gdje bih dospio pa da povjerujem da mi netko kaže da Bog ne postoji ili da nas ne voli.”[5]

Bog je ovom skladnom bračnom paru podario tri kćeri: Rozaliju, Mariju i Alojziju. Nedugo nakon Franzove smrti Franziska je, između ostalog, župniku Korobathu napisala i ovo: „[J]amčim Vam da je naš brak bio jedan od najsretnijih u župi – mnogi su nam zavidjeli. No dragi je Bog naumio nešto drugo i odriješio taj ljubavni vez. Unaprijed se radujem ponovnom susretu u nebu, gdje nas nijedan rat više neće moći razdvojiti.”[6] Iz tih riječi već možemo naslutiti kakve su mračne okolnosti dovele do toga da Franzova vjera na kraju posebno zasja.

Dolazak nacista

Austrija je u ožujku 1938. pripojena nacističkoj Njemačkoj, no nacistička je propaganda već neko vrijeme djelovala i dopirala do Franzova malenog mjesta, koje se nalazilo na samoj granici s Njemačkom. Dva mjeseca prije pripojenja Franz je usnuo uznemirujući san: „[N]ajednom sam ugledao vlak koji je vozio oko brda. I odrasli i djeca hrlili su prema vlaku i gotovo ih se nije moglo zaustaviti. Koliko se malo odraslih nije htjelo voziti tim vlakom, najradije ne bih ni napisao ni rekao. Tada mi je glas rekao: ‘Ovaj vlak vozi u pakao.’”[7] Iako mu je značenje ovog upečatljivog sna u početku bilo zagonetno, poslije je shvatio da je to bila slika nacionalsocijalizma, pošasti koja se polako prikradala i masovno odnosila duše dok je većina vjernika za to vrijeme nijemo šutjela. Napisao je: „Katolika još uvijek ima mnogo, no koliko bi se u Njemačkoj moglo naći takvih koji bi radije odustali od dobra položaja ili zanimanja, čak i od kuće i imanja ako bi morali uvrijediti Boga makar lakim grijehom ili bi možda prije dali da im se glava odsiječe nego da uvrijede Boga lakim grijehom?”[8]

Iako je Crkva nedvosmisleno osudila nacizam, ponajviše enciklikom Mit brennender Sorge pape Pija XI., mnogi austrijski vjernici, klerici, pa čak i biskupi, nisu se snašli u novonastaloj situaciji: propustili su zauzeti jasan stav ili su pak tražili izgovore i opravdanja za suradnju s nacističkim vlastima. Često se kao argument navodila potreba borbe protiv socijalizma i dužnost poslušnosti vjernika svjetovnim vlastima, a treba imati na umu i to da su većini stanovništva grozote holokausta bile potpuno nepoznate sve do kraja rata. Tako je i za čvrstu odluku bl. Franza Jägerstättera bilo potrebno neko vrijeme da dozrije.

Iako je od početka govorio protiv nacizma i odbijao surađivati s nacističkim organizacijama ili im donirati novac, regrutiran je u lipnju 1940., ali je nakon nekoliko dana svrstan u rezerviste i poslan kući. U listopadu iste godine započinje vojnu obuku, tijekom koje (na blagdan Bezgrešne) u Ennsu pristupa Franjevačkom svjetovnom redu. U tom razdoblju saznaje i za stravičan nacistički plan eliminacije duševno oboljelih (tzv. Akcija T4). Obuku završava u listopadu 1941. godine te po povratku kući donosi odluku da se neće odazvati na mobilizacijski poziv, potpuno svjestan mogućih posljedica takvog stava. Budući da se bavi poljoprivrednim poslovima, prilično dugo uspijeva izbjeći mobilizaciju (jer netko vojsku treba i hraniti).

Franz Jägerstätter s obitelji. Foto: Diözese Linz/Erna Putz

U to vrijeme Franz počinje svakodnevno odlaziti na euharistiju pa mu župni vikar u ljeto, nakon smrti starog sakristana, dodjeljuje njegovu službu. Župom tada upravlja Ferdinand Fürthauer jer je župnik Karobath 1940. uhićen i zatim prognan. Vratio se tek nakon rata, a u njegovu je dekanatu u međuvremenu uhićeno osam od ukupno deset svećenika. Sve je ovo Franz tumačio kao znak da je pozvan služiti Crkvi, a ne Hitleru.

Osim svakodnevne euharistije, okosnicu njegova života čine molitva, čitanje Svetog pisma, ali i djela ljubavi. Tako gđa Holzner, sumještanka koja je 1935. postala udovica, svjedoči kako je mnogo puta pred svojim vratima znala naći veliku štrucu kruha, a ponekad i iznos od dvadeset šilinga, što je tada iznosilo polovicu mjesečne plaće. Nakon nekog vremena otkrila je da je upravo Franz Jägerstätter bio njezin tajni dobrotvor te je do smrti ponavljala da bi i ona i njezina djeca umrli od gladi bez njegove pomoći.[9]

Argumentiranje odluke

Franz Jägerstätter nije bio nekakav tvrdoglav i neobrazovan seljak. Njegova je odluka bila plod duboke molitve i razmišljanja, a svoje je argumente vrlo dobro razradio. Smatrao je da je rat koji je Njemačka započela nepravedan i da bi sudjelovanje u njemu predstavljalo grijeh. Bio je spreman sudjelovati u ratu jedino ako bi se našao netko tko bi mogao dokazati manjkavost njegovih argumenata i zajamčiti mu da prihvaćanje mobilizacije ne bi bilo grešan čin.

U ispovijedi je svoje dvojbe povjerio vikaru Fürthaueru no on ga je nazvao samoubojicom i odbio mu dati odrješenje. Skoro pola stoljeća poslije Fürthauer je obrazložio svoj postupak: „Htio sam mu spasiti život, ali on nije želio nikakvo pretvaranje i odbijao je svaku laž. Često se molim da mi Franz Jägerstätter oprosti.”[10] Prognani župnik Karobath također se prisjetio toga razdoblja: „Sreli smo se u bavarskom gradu Tittmoningu. Htio sam ga odgovoriti od njegova nauma, ali me neprestano pobijao riječima Svetog pisma.”[11]

Franz naposljetku dolazi do pomoćnog biskupa Fließera u Linzu, s kojim provodi pola sata iznoseći mu svoja pitanja i nedoumice. Po izlasku iz dvorane razočarano komentira svojoj ženi: „Ne usuđuju se, da ne bi i oni došli na red.”[12] Biskup je Jägerstätteru pomalo općenito naveo neka načela moralne teologije no treba uzeti u obzir činjenicu da ga nije osobno poznavao pa nije mogao znati je li riječ o nacističkom špijunu, a Gestapo je već bio pročešljao sve župne kuće u njegovoj biskupiji tražeći izgovore za optužbe protiv Crkve.

Izostanak bilo kakve utjehe Jägerstätter nije doživio samo od crkvene hijerarhije. Iako su nacisti bili vrlo omraženi u Sankt Radegundu, njegova majka Rosalia mobilizirala je sve rođake i susjede da ga pokušaju urazumiti. Franziska je tu situaciju opisala na sljedeći način: „U početku, žarko sam ga molila da ne ugrožava svoj život, ali nakon što su se svi počeli svađati s njim i grditi ga (rodbina je dolazila), prestala sam s time.”[13] Kako sama kaže, ona ga je voljela, a on više nije imao nikoga tko bi ga razumio. Moglo bi se reći da je njezin stav dojmljiva konkretizacija riječi svetog Pavla kojima poručuje ženama da budu poslušne svojim muževima: kao što se Franz podložio Kristu, tako se i Franziska odlučila podložiti svome mužu (usp. Ef 5,21–24).

Jägerstätter nacizam smatra najgorom i najopasnijom protukršćanskom silom koja je postojala u povijesti,[14] silom koja nastoji istrijebiti kršćanstvo.[15] Onima koji nacizam uspoređuju s boljševizmom i podržavaju ga pod izlikom biranja manjega zla, ovako odgovara: „Ipak sam mišljenja da je uspješniji u uništavanju duša onaj koji ne dira u crkve pa čak pridonosi njihovoj izgradnji, i koji djeluje s lukavošću i prepredenošću, nego onaj koji započne s rušenjem crkava i naredi uhićenje svih svećenika.”[16]

U kasnijim pismima i zapisima kao glavni argument za odbijanje mobilizacije jasno ističe problem laganja: obećati bespogovornu poslušnost Hitleru za njega predstavlja laž jer unaprijed zna da bi, ako bi mu naredili da učini nešto grešno, odbio takvu naredbu. Laž je grijeh, a kršćanin grijeh treba odbiti, i zato on odbija položiti vojničku zakletvu. „[A]ko unaprijed znam da se ne mogu pridržavati svega i poslušati sve što sam pod ovom zakletvom obećao, tada lažem. Stoga mislim da je najbolje da odmah kažem istinu da ne mogu u svemu biti poslušan, čak i ako me to može koštati života.”[17] „Grijeh, pa čak i ako je laki, uvreda je Boga, a uvreda Boga nešto je toliko teško da mi to svojim ljudskim razumom nikada ne bismo mogli pojmiti.”[18]

Uhićenje, suđenje i smrt

U veljači 1943. godine bl. Franz Jägerstätter dobiva poziv na mobilizaciju. Potpisujući priznanicu za poštara, primjećuje: „Upravo sam potpisao svoju smrtnu presudu.”[19] U ožujku odlazi u vojarnu u Ennsu i javlja da zbog prigovora savjesti ne može služiti kao vojnik, ali je voljan pristupiti sanitetu. Nakon uhićenja koje je uslijedilo, prva dva mjeseca provodi u zatvoru u Linzu, nekadašnjem samostanu sestara uršulinki, gdje ga raduje saznanje da postoje i drugi koji pružaju otpor. U svibnju ga premještaju u zatvor u Berlinu, a 6. srpnja biva osuđen na smrt zbog podrivanja vojnog morala. Uskoro ga posjećuje Franziska u pratnji vikara Fürthauera. U najvećem dijelu toga razgovora, koji je potrajao dvadesetak minuta, svećenik nagovara Franza da odustane od onoga što je naumio i spasi svoj život. Fürthauer se ovako sjeća toga dana: „Pokušao sam nagovoriti Jägerstättera da se ipak prijavi za vojnu službu, za dobro svoje obitelji. Upitao me je: ‘Možete li mi obećati, ako se pridružim tom pokretu, da neću pasti u smrtni grijeh?’ ‘To ne mogu’, priznao sam. ‘Onda se neću prijaviti’, odgovorio je.”[20]

Na Uskrs 1943. Franzove tri kćeri drže natpis na kojem piše: „Dragi oče, dođi uskoro!” Foto: Diözese Linz/Maria Dammer

U pismu koje je napisao dan prije pogubljenja, Franz ženi ponovno objašnjava zašto mora ustrajati u svojoj odluci: „Volio bih da vas mogu poštedjeti sve ove patnje koju zbog mene trpite. Znate da je Krist rekao: ‘Tko ljubi oca, majku, ženu i djecu više nego mene, nije mene dostojan.’ Koliku je samo bol Krist trpio kada je svojoj Majci zbog svoje patnje nanio toliku bol, što se uopće ne može usporediti s našim patnjama. Sve je to Isus trpio iz ljubavi prema nama grešnicima. Mislite li da vas nikada više nijedna patnja ne bi pogodila ako bih pokušao produljiti vlastiti život pomoću laži?”[21]

Sljedećeg je dana saznao da će ga pogubiti u Brandenburgu, u 4 sata popodne. Pored zatvora bila je bolnica u kojoj je djelovao Red školskih sestara franjevki. Prije jedanaest godina Franziska je ozbiljno razmišljala o tome da pristupi upravo tome redu. Sestra Gilberta Lainer, rodom Austrijanka, ovako svjedoči: „Još se sjećam oca Jochmanna kako izlazi iz zatvora i govori nam da ga je pitao želi li nešto za čitanje, možda Bibliju. Jägerstätter nije htio ništa za čitanje, bio je u potpunosti s Bogom – čak bi ga i Biblija u tome ometala.“ Još je rekao: „Mogu vam samo čestitati na vašem sunarodnjaku jer je živio kao svetac i umro kao junak. Siguran sam da je taj jednostavan čovjek jedini svetac kojega sam upoznao u životu.”[22]

Svoje posljednje pismo Jägerstätter zaključuje riječima: „Srce Isusovo, Srce Marijino i srce moje jedno su srce povezano za vijeke vjekova. Draga Marijo s djetetom, blagoslovi sve nas.”[23] Franz Jägerstätter pogubljen je giljotinom 9. kolovoza 1943. u 16 sati, točno na prvu godišnjicu pogubljenja Sv. Terezije Benedikte od Križa (Edith Stein) u Auschwitzu.

Iako su se svi smaknuti zatvorenici morali pokapati anonimno na mjesnom groblju, lokalni svećenik uspio je od grobara saznati mjesto ukopa te je zamolio časne sestre da ukrašavaju grob određenim cvijećem kako bi se nakon rata Jägerstätterovi kremirani ostaci mogli prenijeti u njegov rodni Sankt Radegund.

Opći poziv na svetost

Blaženi Franz Jägerstätter svoje je postupanje shvatio kao kršćansku dužnost i dio općeg poziva na svetost (odnosno savršenost), što je poziv koji je upućen svakome čovjeku: „Nisu samo pojedinci dužni težiti svetosti, to je obveza svih ljudi.”[24] Nijedan vjernik nema pravo sklapati kompromise s grijehom, pa ni u najmanjim stvarima: „Ne bih mijenjao svoju malu ćeliju, koja nije ni čista, za najveću kraljevsku palaču ako bih za to morao dati i maleni dio svoje vjere, jer svemu ovozemaljskom, ma koliko bogato i lijepo bilo, dođe kraj, ali riječ Božja ostaje zauvijek.”[25]

Ono što se također može iščitati iz njegovih pisama potpuni je izostanak bilo kakve gorčine, ljutnje, mržnje ili želje za osvetom zbog nepravde koju je morao trpjeti, što nas asocira na Isusove riječi „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,10). Njegov je pogled stalno bio uprt u nebesa i vječnu nagradu. Opisujući jednom prilikom živote svetaca, zapravo je opisao stanje svoga duha: „Ako ih snađu patnje, tegobe, pogrde i progon, strpljivo ih i iz ljubavi prema Bogu istrpe. Sama pomisao na vječne radosti koje zbog toga mogu očekivati nadilazi svaku patnju i brigu. Oni nemaju ogorčeno srce, svaka ljutnja, mržnja i osvetoljubivost nepoznate su im, a u njihovim srcima vlada vječni mir.”[26]

Franz Jägerstätter iza sebe je ostavio bogatu korespondenciju i razne zapise u kojima iznosi svoja razmišljanja o vjerskim pitanjima. Ta nam svjedočanstva pokazuju da je njegovo mučeništvo očito kruna svetačkog življenja koje mu je prethodilo, a ne nešto iznenađujuće ili odvojeno od toga. Franzov nam je lik vrlo blizak: on je običan čovjek koji je čvrsto odlučio dosljedno živjeti svoju vjeru u svakodnevici, ma kakva ona bila i ma koliko ga to koštalo. Kada nas preplave naše teškoće, nedoumice i strahovi, sjetimo se njegova života i molimo da nas zagovara kako bismo, poput njega, mogli donositi ispravne odluke i ustrajati u njima do kraja.

[1]      Franz Jägerstätter, Pisma i zapisi iz zatvora (ur. Erna Putz; dalje: Pisma i zapisi), Zagreb, 2021., str. 196.

[2]      Isto, str. 203.

[3]      Isto, str. 269.

[4]      Erna Putz, Franz Jägerstätter – Martyr, Grünbach, 2007., str. 19.; vlastiti prijevod.

[5]      Pisma i zapisi, str. 141.

[6]      Erna Putz, nav. dj., str. 26.; vlastiti prijevod.

[7]      Pisma i zapisi, str. 233.

[8]     Isto, str. 189.

[9]      Usp. Erna Putz, nav. dj., str. 79.

[10]    Isto, str. 72.; vlastiti prijevod.

[11]     Nav. mj.

[12]    Isto, str. 74.; vlastiti prijevod.

[13]    Isto, str. 81.; vlastiti prijevod.

[14]    Usp. Pisma i zapisi, str. 254.

[15]    Usp. isto, str. 274.

[16]    Isto, str. 193.

[17]    Isto, str. 188.

[18]    Isto, str. 190.

[19]    Erna Putz, nav. dj., str. 81.; vlastiti prijevod.

[20]    Isto, str. 106.; vlastiti prijevod.

[21]    Pisma i zapisi, str. 177.

[22]    Erna Putz, nav. dj., str. 118.; vlastiti prijevod.

[23]    Pisma i zapisi, str. 181.

[24]    Isto, str. 190.

[25]    Isto, str. 188.

[26]    Isto, str. 190.