SLAVNI NEUROLOG Viktor Frankl o eutanaziji: Liječnik nije pozvan suditi o vrijednosti ili nevrijednosti ljudskog života "Bezuvjetna obveza liječnika da spašava gdje može, prema našem mišljenju, ne prestaje ni tada kad se suočava s pacijentom koji je pokušao odbaciti svoj život te mu sada visi o jednoj niti" Viktor Frankl Foto: snimka zaslona Moramo se sada zapitati imamo li ikada pravo da bolesniku osuđenom na smrt oduzmemo šansu da umre “svojom smrću”; šansu da još do posljednjeg trenutka ispuni svoj život smislom, pa makar bila riječ još samo o tome da ostvaruje vrednote zauzetog stava, dakle o pitanju kako se pacijent, “patnik”, postavlja prema svojoj patnji na njezinom vrhuncu i završnici. Njegovo umiranje, ako je to stvarno njegovo umiranje, pripada ponajpače njegovu životu, i tek ono zaokružuje taj život u smislenu totalnost. Problem s kojim se ovdje susrećemo jest problem eutanazije, ali ne samo u smislu pomoći pri umiranju nego i u širem smislu smrti iz samilosti. Eutanazija u najužem smislu riječi za liječnika nikad nije bila problem. Ublažavanje mogućih samrtnih muka lijekovima nešto je samo po sebi razumljivo, a pitanje trenutka njihove indikacije jest tako reći obično pitanje takta i u načelu o tome ne treba diskutirati. Mimo te pomoći pri umiranju, prelazeći okvire eutanazije u užem smislu riječi, pokušalo se više puta i na više mjesta zakonski dopustiti uništenje takozvanog života nedostojnog življenja. S tim u vezi rekli bismo sljedeće: kao prvo, treba istaknuti da liječnik nije pozvan suditi o vrijednosti ili nevrijednosti nekog ljudskog života. Njega je ljudsko društvo postavilo samo da pomaže gdje može, da ublažava bolove gdje mora, da liječi koliko može i njeguje ljude kad ih više ne može liječiti. Kad pacijenti i njihovi najbliži ne bi bili uvjereni da liječnik taj svoj mandat shvaća ozbiljno i doslovno, bilo bi jednom zauvijek svršeno s njihovim povjerenjem. Bolesnik nikada ne bi znao približava li mu se liječnik još kao pomagač — ili već kao krvnik. Taj načelan stav ne dopušta nikakav izuzetak čak ni tamo gdje je riječ ne o neizlječivim tjelesnim, nego o neizlječivim duševnim bolestima. Tko, naime, može proreći kako će se dugo neka navodno neizlječiva psihoza morati držati neizlječivom? A prije svega ne smijemo zaboraviti da dijagnoza navodno neizlječive psihoze može biti nešto subjektivno pouzdano, no objektivno ne mora biti tako sigurna da bi se prema njoj smjela donijeti presuda o životu ili smrti pacijenta. Poznat nam je slučaj nekog čovjeka koji je punih pet godina ukočeno ležao u krevetu, tako da mu je muskulatura nogu zakržljala. Morali su ga i umjetno hraniti. Da smo taj slučaj pokazali medicinarima, netko bi od njih na tipičan način bio pitao ne bi li bilo bolje takva čovjeka usmrtiti. Ali budućnost bi na to pitanje dala najbolji odgovor. Jednog dana naš je pacijent zatražio da uzme uobičajen obrok na normalan način i htio je ustati iz kreveta. Vježbao je hodanje sve dok ga zakržljali nožni mišići nisu opet mogli nositi. Nekoliko tjedana poslije bio je otpušten i uskoro je držao predavanja na narodnim sveučilištima, i to o putovanjima koja je poduzimao prije svoje bolesti. U intimnijem krugu prikazao je konačno pred psihijatrima što je sve doživljavao u vrijeme svoje bolesti, na veliku žalost nekih bolničara koji nisu osobito dobro postupali s njim, ne računajući s time da će godinama poslije sve što se dogodilo moći opisati razumnim riječima. Netko bi sad mogao iznijeti sljedeće argumente: psihotičan bolesnik nije sposoban spoznati svoje vlastite interese. Tako reći kao zastupnici njegove bolesne volje, mi liječnici stoga trebamo raditi na njegovoj smrti, jer se može pretpostaviti da bi si bolesnik sam oduzeo život kad ga njegova duševna poremećenost ne bi sprečavala u spoznavanju vlastite defektnosti. Mi polazimo s posve drugog stanovišta. Liječnik mora djelovati u službi i u smislu volje i prava na život bolesnika, a ne poricati mu tu volju ili to pravo. Poučan je s tim u vezi primjer nekog mladog liječnika koji je obolio od melanosarkoma i već sam postavio ispravnu dijagnozu. Njegove kolege uzalud su pokušavali razuvjeriti ga, zavarati ga negativnim reakcijama mokraće – zamijenivši njegovu tuđom. On bi se noću ušuljao u laboratorij i sam učinio pretragu. Kad je bolest uznapredovala, pobojali su se da će počiniti samoubojstvo. Što je pak učinio bolesni liječnik? Sve više je počeo sumnjati u svoju prvobitnu – točnu – dijagnozu. Kad je već imao metastaze na jetri, počeo je dijagnosticirati bezazlene bolesti jetre. Tako se nesvjesno varao i obmanjivao vođen voljom za životom, probuđenom upravo u posljednjem stadiju bolesti. Baš tu volju za životom trebamo respektirati i ne smijemo mimo nje, za ljubav bilo koje ideologije, poricati čovjeku život. Često se poziva na jedan drugi argument. Upućuje se na to da neizlječivi duševni bolesnici, osobito nasljedno duševno zaostali, znače ekonomsko opterećenje za ljudsko društvo, neproduktivni su i ništa ne koriste ljudskoj zajednici. Kako stoji s tom argumentacijom? U stvarnosti su idioti koji barem guraju kolica još uvijek “produktivniji” nego, na primjer, ostarjele bake i djedovi koji vegetiraju u staračkom domu, a ubijanja kojih bi se satno zbog neproduktivnosti užasavali baš oni koji se inače čvrsto drže kriterija korisnosti društvo. Svatko, naime, mora priznati da je čovjek okružen ljubavlju svojih bližnjih nenadoknadiv i nezamjenjiv predmet te ljubavi i time njegov život ima smisao (iako tako reći samo pasivni). A ne zna svatko da upravo duševno zaostalu djecu baš zbog njihove bespomoćnosti roditelji općenito osobito vole i nježno njeguju. Bezuvjetna obveza liječnika da spašava gdje može, prema našem mišljenju, ne prestaje ni tada kad se suočava s pacijentom koji je pokušao odbaciti svoj život te mu sada visi o jednoj niti. U toj situaciji liječnik se nalazi pred pitanjem treba li samoubojicu prepustiti slobodno izabranoj sudbini ili ne, smije li se suprotstaviti samoubojičinoj volji provedenoj u djelo ili je mora respektirati. Moglo bi se naime reći da se liječnik koji terapeutski intervenira u slučaju samoubojstva hoće igrati sudbine, umjesto da pusti sudbini na volju. Mi na to odvraćamo: da je “sudbini” bilo stalo da pusti čovjeka umorna od života umrijeti, našla bi sredstva i načina da liječnička intervencija bude prekasna. Čim je pak “sudbina” odredila da netko još živ pravodobno dospije u ruke liječnika, taj liječnik treba djelovati kao liječnik i ni u kojem slučaju ne smije izigravati suca koji odlučuje o životu ili smrti prema osobnom svjetonazorskom uvjerenju ili čak prema svojoj dobroj volji. Gornji tekst je izvadak iz knjige “Liječnik i duša”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
ŽRTVE NA PRVOM MJESTU Svećenicima osuđenima za spolno zlostavljanje maloljetnika nije mjesto među djecom
ČUDO IZMOLJENO U MEĐUGORJU Svjedočanstvo medicinske sestre: ‘Tonka je jedino živo dijete s ovom dijagnozom u Hrvatskoj, a ja znam čija je to zasluga’
MICHELE FERRERO Tvorac Nutelle bio je predani katolik, a kažu da je jednu od svojih najpoznatijih slastica nazvao po mjestu Gospina ukazanja
VLČ. DAVID MICHAEL MOSES Popularni američki svećenik u bolnici krstio malenog nećaka: Iako mu je tijelo ugroženo, duša mu je sigurna
PRIČA BRUNA FERRERA Sve je stvar motivacije: Kako se djed čudesno oporavio nakon jedne unukove rečenice
MICHELE FERRERO Tvorac Nutelle bio je predani katolik, a kažu da je jednu od svojih najpoznatijih slastica nazvao po mjestu Gospina ukazanja
ŽRTVE NA PRVOM MJESTU Svećenicima osuđenima za spolno zlostavljanje maloljetnika nije mjesto među djecom