REKTOR CENTRALNOG BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA U SPLITU

Don Jure Bjeliš: ‘Smisao poziva je istinsko i posvemašnje svjedočenje neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku’

Povodom Nedjelje Dobroga Pastira, Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja, donosimo intervju s rektorom Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu mr. sc. don Jurom Bjelišem

Poštovani Rektore, molimo Vas možete li nam pojasniti što je to duhovni poziv i koji je njegov smisao?

Duhovni poziv neprocjenjiv je Božji dar Njegovoj Crkvi i svim ljudima na putu vjere i spasenja. Predstavlja uistinu poseban Božji projekt i djelo po zaređenim i zavjetovanim osobama koji se ostvaruje u njihovoj slobodi bezpridržajnog odaziva toj Božjoj ljubavi za posvećenje ljudi ovdje i sada. Upravo to je i njegov ključni smisao: istinsko i posvemašnje svjedočenje te neizmjerne Božje ljubavi prema svakom čovjeku unutar određenog zvanja i poslanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Kojim putovima i sredstvima neka osoba može s dostatnom sigurnošću spoznati koje je njezino životno zvanje i gdje ga može realizirati?

Na tom području ne radi se o 100% sigurnosti, ali osoba koja s iskrenošću i poslušnošću srca traži ispunjenje i mir u Božjem vodstvu uz pomoć duhovnika postupno će, na sebi svojstven način, otkriti svoje životno zvanje. No, u današnjem svijetu mnogi mladi na raskršćima života često traže svoje ostvarenje na krivi način. Ipak, svatko od njih duboko u sebi nosi upravo onaj poziv i istinsko dobro koje im je sam Stvoritelj usadio i koje su pozvani otkriti. Nažalost, mnogi pod utjecajem prevladavajućeg svjetovnog mentaliteta sve gledaju kroz prizmu površnih užitka i koristi te tako promašuju ono bitno i sudbonosno. Zbog toga, kada se govori o duhovnom pozivu, mnogi mu nerijetko pridodaju negativan ili opor prizvuk, jer ga doživljavaju kao umanjenje umjesto najdublje ostvarenje slobode. No, posrijedi je poziv iz najistinskije ljubavi i slobode, a istinska ljubav nikada ne prisiljava.

Ljubav se uvijek u slobodi dariva i na nju se u slobodi uzdarjem ljubavlju odgovora. Pri tome je potrebno biti svjestan da se zaista ništa vrijedno i trajno ne može ostvariti bez vlastitoga truda i posvećenosti cilju kojemu se u dubini srca teži. U suprotnome, događa se da toliki nakon (ne)odabira nekog životnog zvanja uvide kroz život da to nije to. Mnogima je zbog nestalnosti kojoj se prepuštaju danas problem donijeti takve cijeloživotne odluke, u kojima ne smije biti mjesta za „figu u đepu“ ili tzv. plan „b“. Tu prevrtljivost život kad-tad naplati. U svakom slučaju, istinsko ispunjenje i ostvarenje čovjeka plod je vjernog i velikodušnog življenja slobodno i svjesno pred Bogom i Crkvom odabranog životnoga zvanja.

– Iz kakvih životnih okruženja najčešće dolaze kandidati za svećenički i redovnički poziv?

Dolaze iz svih životnih okruženja. Ima mladića i djevojaka koji o duhovnom pozivu razmišljaju već u djetinjstvu te svoju odluku donose pred kraj osnovne škole. Češće, nakon završetka srednje škole, za vrijeme i poslije fakulteta te čak nakon određenog radnog iskustva u zrelijoj dobi. Štoviše, u zadnje vrijeme primjećuje se tendencija prema takvim kasnijim zvanjima. Sveukupno gledajući, većina ih dolazi iz urbanih sredina, jer su nam, kako je poznato, sela mladošću pretežno opustošena, pošto stanovništvo gravitira prema gradu. Što se tiče obitelji iz kojih su kandidati nikli postoje razni primjeri onih koje manje ili više imaju i nemaju vjernički predznak. To je jasan dokaz da Bog zove kada i koga on u svom promislu želi.

–  Opišite nam okvirno proces prijave i formaciju bogoslova na putu do ređenja?

Osoba koja promišljeno osjeća da u sebi nosi duhovni poziv, treba se iskreno povjeriti svome župniku ili nekom svećeniku koji je prati da je uputi što dalje činiti. No, u današnje vrijeme interneta, mnogi se znaju i izravno javiti na odgojne crkvene institucije. Nakon što se primi molba i prikupi potrebna dokumentacija (nad)biskup ili redovnički poglavar nakon informativnog razgovora s odgovornom osobom, ako se s tim slaže, prima određenog kandidata ili kandidatkinju u formaciju za svećenički ili redovnički život. Kongregacija za kler izdala je prije par godina novi Ratio fundamentalis (dokument o svećeničkom odgoju i obrazovanju) u kojem je naznačeno da u redovitom putu postoje četiri etape: 1. propodeutska etapa koju moraju proći svi koji žele ući u bogosloviju, 2. učenička etapa u trajanju dvije godine koja uključuje studij filozofije, 3. etapa suobličavanja koja sadrži trogodišnji studij teologije, 4. etapa pastoralne formacije na fakultetu i prakse u župi uz primanje reda đakonata.

 – Postoje li objektivni kriteriji Crkve prilikom razlučivanja pravog duhovnog poziva od onog koji to nije?

Duhovni je poziv Božji poziv i njegovo djelo. Dakle, ne poziva Crkva, biskupi, svećenici i redovnici, nego sam Gospodin. Ono što spada na predstavnike Crkve je provjera i pratnja je li uistinu taj poziv od Boga ili ipak nije. Potrebno je mirno ispitati koji je motiv duhovnog poziva. Temeljni kriterij za taj oblik života jest duboka okrenutost prema duhovnosti i liturgiji, spremnost na nesebično odricanje i darivanje, s neophodnim stavom poniznosti i poslušnosti srca Bogu preko Crkve koja uvodi u to specifično svećeničko i redovničko služenje. Također, napominjem da osoba koja želi pristupiti u sjemenište ili bogosloviju treba biti psihofizički prikladna za tu postupnu formaciju svećeničkih i(li) redovničkih kandidata.

 – Koje su temeljne i sudbonosne oznake uistinu ispunjenog i plodnog svećeničkog života?

Ispunjen i plodan svećenički život nešto je čime svatko od nas ponaosob treba odgovoriti. Okvirno možemo reći da se takav ostvaren život najviše očituje u radosnom i požrtvovnom služenju. To nije uvijek lagano, ali vrijedi. Ipak, razne kušnje, poput povremenog osjećaja samoće, očekivanih nerazumijevanja i predrasuda sa strane ljudi ali i kolega, brojni zadaci koji znaju iscrpiti itd., poticaj su na zdušnije oslanjanje na Pozivatelja i njegovu nepobjedivu snagu i svjetlo. On sam je glavni cilj svih nastojanja svećenika i redovnika. Upravo u njemu je uistinu sretno ostvarenje svakog ljudskog, osobito njemu posvećenog, života.

– Kako se nositi s kriznim trenucima i kušnjama specifičnima u pripravi za oblik života u zavjetovanoj poslušnosti i celibatu?

Naravno, taj je put okarakteriziran i kriznim situacijama. Kandidat sama sebe preispituje, možda se i koleba u svojoj odluci, posumnja u svoj izbor…, to su sve normalne pojave. Ti trenuci služe da se pročiste, razbistre i učvrste motivi koji nas vuku prema određenom pozivu. Važno je reći da se u toj borbi kandidat ne prepušta usamljenosti, nego mu se pruža pomoć duhovnog vodstva i razlučivanja tako da sve to umije prebrodi na što je moguće bolji način i kroz to još više sazrijeti.

– Na koje načine pomoći onima koji su doživjeli razna razočaranja od nekih svojih dušobrižnika te se teško nose s postojećim ili medijski preuveličanim skandalima vezanima uz njihovu taštinu i nedosljednost te materijalizam i nemoral?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bez uvijanja treba sa žaljenjem reći da su mnogi skandali pogodili Crkvu. Krajnja nedosljednost nemarnih i nemoralnih službenika znaju mnoge pokolebati u otvorenosti prema duhovnom pozivu i vjeri općenito. Ta potresna bol Crkve, koja živi od istine i za istinu, se ne može i ne smije nijekati i umanjivati, ali ono što se može i treba je usmjeravati buduće generacije da budu vjernije Kristovoj ljubavi i svjetlo koje će osvjetljivati pravo i milosrdno lice Crkve.

– Tko sve može pomoći, a tko odmoći na putu otkrivanja poziva i ostvarivanja odaziva?

Mogu pomoći, a mogu i odmoći svi: obitelji i rodbina, svećenici i redovnici, odgojitelji i vjeroučitelji, ukoliko Božju riječ svjedoče na ispravan način ili pak ne. U tom smislu često roditelji smatraju da odazivom na duhovni poziv oni gube svoju djecu. No, iako oni mogu imati svoj stav i mišljenje, važno je znati da načelno ne smiju priječiti djeci izbor životnog poziva kao niti prisiljavati na njega. Naime, toliki osjećaju duhovni poziv, ali se boje odazvati, upravo iz razloga što će reći obitelj i prijatelji te šira okolina. Ti vanjski pritisci dodatno otežavaju nutarnje previranje nekih osoba koje pomišljaju da će (se) tako izgubiti, a neće, nego dobiti puninu života ako se potpuno predaju Božjoj volji.

– Oče Rektore zahvaljujemo Vam što se pronašli vremena za razgovor s nama na dobrobit čitatelja našega portala. Svako Vam dobro od Gospodina u Vašoj odgovornoj službi. Od srca vam želimo sveta i brojna svećenička zvanja u nadi da će i ovaj naš razgovor pružiti makar skroman doprinos i poticaj nekome da Gospodinu kaže svesrdnije svoj DA. U vezi s tim koja je Vaša zaključna poruka?

Zaključio bih riječima iz ovogodišnje poruke za Svjetski dan molitve za duhovna zvanja našeg svetog oca Franje: „Ne budite gluhi na Gospodinov poziv!“ Bog uvijek poziva, samo je pitanje jesmo li dovoljno hrabri odgovoriti na njegov poziv i kao Abraham i toliki drugi upu(s)titi se u životnu avanturu s Njim. On nam poručuje: Hrabro, ne bojte se!

Antun Mate Antunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 12. svibnja 2019.

Možda vam se svidi