RELIGIJSKA VAŽNOST KALENDARA

Crkveni kalendar nije obično brojanje dana, već ulazak u dublju mistiku svakodnevnog življenja u Duhu

Na zupčanicima vremena koji nas nose kroz život Bog je upisao vječne riječi svojega nadahnjujućeg nauka, učinivši dane i tjedne, mjesece i godine glasnicima koji naviještaju Božje istine.

crkveni kalendar

Foto: www.thepapergryphon.com

Rabin Samson Raphael Hirsch, kojeg mnogi smatraju osnivačem suvremenoga ortodoksnog židovstva, pjesnički se izrazio o religijskoj važnosti kalendara.

Židovu se katekizam sastoji od njegova kalendara. Na zupčanicima vremena koji nas nose kroz život Bog je upisao vječne riječi svojega nadahnjujućeg nauka, učinivši dane i tjedne, mjesece i godine glasnicima koji naviještaju Božje istine. Ništa se ne bi činilo prolaznijim od ovih dijelova vremena da im Bog nije na brigu povjerio svoje svete stvari, učinivši ih tako neprolaznijim i dostupnijim.1

Sve što je rekao o židovskome kalendaru jednako se može primijeniti i na kršćansku godinu. Iako mi kršćani imamo katekizam (i hvala Bogu na tome!), naš nauk često učinkovitije učimo i lakše ulazimo u njegovu bit jednostavno tako što slavimo crkvene blagdane i postove. Zapravo, i sam Katekizam Katoličke Crkve postaje poetičan kad govori o kalendaru kao o cjelogodišnjem trenutku učenja. “Krug liturgijske godine i njezini veliki blagdani sačinjavaju osnovni ritam molitvenog života kršćana” (KKC, 2698). Na velike blagdane “spominje se” i “priopćuje” Kristovo otajstvo (br. 1171). Oni su poziv na redovitu molitvu, namijenjeni njegovanju neprekidne molitve (br. 2720, 2698).

“Brojenje dana” je sastavni dio onoga što činimo i jesmo. Ono je u ljudskoj naravi. Obilježavamo godišnjice i rođendane; slavimo prekretnice. Mi sami sebe određujemo tim datumima i razdobljima. Ja danas imam pedeset i jednu godinu. Oženjen sam dvadeset i devet godina. Katolik sam dvadeset i dvije godine. Osamnaest godina predajem na istom mjestu. Znam datume rođenja sve moje djece i unučadi.

Moj profesionalni život na sličan je način obilježen semestrima i polugodištima. Profesorska godina slijedi određeni ritam isto kao i zemljoradnikova ili nekoga službenika. U našoj je naravi da na ovaj način bilježimo vrijeme, da točno brojimo naše dane.

Nitko ne poznaje ljudsku narav bolje od Boga, koji ju je stvorio. Zbog toga je oblikovao svijet tako da slijedi određene ritmove. Knjiga Postanka nam govori da je Gospodin Bog napravio svijet u šest dana, a sedmog se odmarao. Odmarao se ne zato što je bio umoran – svemogući se Bog nikad ne umara – nego zato što nam je htio dati primjer kako trebamo raditi i odmarati se. Njegov je narod oduvijek znao da treba raditi šest dana koji su bili usmjereni prema sedmome, šabatu. Njihovi su radni dani bili usmjereni prema danu namijenjenome nesmetanom štovanju Gospodina. Kad više nisu pratili ovaj ritam, on ga je ozakonio da se uvijek “sjete da svetkuju dan subotnji” (Izl 20,8).

Sveti se kalendar poklapao s kozmičkim ritmovima. Starozavjetni blagdani nisu označavali samo svete i povijesne događaje nego i sjetve i žetve. Zakon se nije odnosio samo na vrijeme službovanja svećenikâ u svetištu, nego i na razdoblja ljudske plodnosti.

Sveti je kalendar bio usklađen s kozmičkim ritmovima, ali sami su kozmički ritmovi bili ono što je pružalo sigurnu luku za svetost.

I sam Isus i njegovi učenici bili su i te kako svjesni kalendara i njegove religijske važnosti. Sjetite se samo kako je Isus svom dušom čeznuo blagovati pashu s dvanaestoricom (vidi Lk 22,15). Obratite pozornost kako su pobožno on i njegova obitelj – a kasnije i njegova skupina učenika – hodočastili u Jeruzalem u određeno vrijeme. Kad je sveti Ivan zapisao svoj iskaz Isusova poslanja, pomno je zabilježio kako se drama odvijala prema kalendaru židovskih blagdana. Na vrhuncu te drame Isus umire na križu točno u trenutku kad su u hramu bili žrtvovani pashalni jaganjci.

Kad je Riječ tijelom postala, sve stvorenje i cijela povijest pronašli su svoje ispunjenje. Božji se nauk izoštrio, postavši odjednom otkriven u osobi. I sam kalendar odražava tu činjenicu. Postupno su se ponovno uredili mjeseci i dani – odnosno, preuredio ih je Božji narod – kako bi naučavali evanđelje u njegovoj punini, stapajući na taj način sve u ljudskom vremenu oko uskrsnuća Isusa Krista. Tjedan više nije vodio prema šabatu, nego prema nedjelji, danu Gospodnjem, danu u koji je Isus ustao od mrtvih. Godina je i dalje završavala Pashom, ali sad je to bila kršćanska Pasha, blagdan spasenja po Gospodinovoj muci, smrti i uskrsnuću.

Dan Gospodnji i Uskrs postali su tako dvama najznačajnijim blagdanima novorođene Crkve. Postupno su, dakako, vjernici pridodavali nove blagdane: Gospodinovo krštenje, njegovo začeće, rođenje, uzašašće i tako dalje.

Crkva je označila ne samo dane Isusova života nego i našega današnjeg života, jer Isus je “Početnik vjere” (Heb 12,2), on je “prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,29). Ovime se podrazumijeva da ostali, mnogi drugi, tek dolaze; a Crkva to dokazuje time što slavi blagdane svetaca, počevši od Blažene Djevice Marije sve do apostola, mučenika i mnogih drugih.

Godina, u ovakvom obliku kakav je poprimila, nalik je na fino ugođeni instrument, poput mikroskopa ili teleskopa, koji predmet svojega promatranja drži uvijek u središtu i blizu; a taj predmet je Isus Krist.

Poput židovskoga kalendara i kršćanski kalendar broji vremenska razdoblja poput danâ, tjedana i mjeseci. Ima svoj Veliki tjedan i mnogo “oktava”, osmodnevnih razdoblja od kojih su neka posvećena biblijskim otajstvima poput Uskrsa i Duhova, dok su druga posvećena molitvama namijenjenim određenoj nakani, npr. jedinstvu kršćana. Kršćanski kalendar ima razdoblja poput Korizme i Došašća, Uskrsa i Božića, kao i Vrijeme kroz godinu. Crkva također ima obred posvećivanja mjeseci – svibanj je posvećen Mariji, a listopad njezinoj krunici. Onima koji mole krunicu, svaki novi dan donosi nova, različita otajstva za razmatranje, u izmjenjivanju radosti, svjetla, žalosti i slave. Kao što je netko nekoć zapjevao: “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” (Prop 3,1). Ponekad će papa odabrati čak cijelu godinu iz tijeka povijesti i proglasiti je “Svetom godinom”.

Tijekom liturgijske godine kršćani su uvijek iznova izloženi glavnim događajima povijesti spasenja. Lekcionar propisuje crkvena čitanja – nagovještaje iz Staroga zavjeta i njihovo ispunjenje u Novome zavjetu – koja će se čitati na misi. Slavlja ostalih obreda – sakramenata i blagoslovina – isti obrazac primjenjuju na tijek života. Otkrivajući postupno lekcionar, tjedni, godišnja doba i godine pričaju nam cjelovitu i povezanu priču i u isto nam vrijeme prenose nauk.

Taj krug donosi vrijeme posta i vrijeme blagdana, vrijeme žalosti i vrijeme radosti, vrijeme pokore i vrijeme pomirenja. Sve stvorenje priča priču. Čitava povijest priča priču. Svi naši životi, vaši i moj, pričaju priču.

To je priča o nadi. To nam je “snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Ona… ulazi u unutrašnjost iza zavjese” (Heb 6,18–19).

Prebirite u svome srcu

Godišnjom proslavom naših svetih otajstava ljudi su djelotvornije upućeni u vjerske istine i usmjereni da cijene unutarnje radosti vjere nego što bi bili bilo kakvim službenim proglašenjem crkvenoga nauka. Takva proglašenja obično dopiru samo do nekolicine i to onih obrazovanijih među vjernicima, a blagdani dopiru do svih; proglašenja progovore jednom, a blagdani govore svake godine – zapravo, zauvijek. Crkveni nauk prvenstveno utječe na razum, crkveni blagdani utječu i na razum i na srce i ljekovito djeluju na cijeloga čovjeka. Čovjek se sastoji od tijela i duše i potrebne su mu ove izvanjske proslave kako bi ga sveti obredi, u svoj svojoj ljepoti i raznolikosti, mogli potaknuti da zagrabi dublje iz zdenca Božjega nauka kako bi ga mogao učiniti dijelom sebe i služiti se njime na korist svojega duhovnog života.

Povijest nam zapravo govori da su ove proslave godinama bile osnivane jedna za drugom već prema tome kako su zahtijevale potrebe ili napredak Kristova naroda: kao kad im je bila potrebna snaga da se suoče sa zajedničkom opasnosti, kad su ih napadala podmukla krivovjerja, kad ih je trebalo potaknuti na pobožno razmatranje o nekim otajstvima vjere ili o nekome božanskom blagoslovu.2

papa Pio XI., 20. stoljeće

 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

  1. Samson Raphael Hirsch, Judaism Eternal (London: Soncino, bez nadnevka), 3.
  2. Papa Pio XI., enciklika Quas Primas (na svetkovinu Krista Kralja), 21–22, 11. prosinca 1925.
Objavljeno: 23. listopada 2017.

Možda vam se svidi