Albert Camus (1913. – 1960.) bio je francuski filozof egzistencijalizma i priznati književnik, koji je 1957. godine osvojio Nobelovu nagradu za književnost. Među njegovim se filozofskim djelima nalazi i knjiga objavljena 1942. godine, naslovljena „Mit o Sizifu”. Naslov se odnosi na lik iz grčke mitologije, čovjeka koji je osuđen da vječno kotrlja ogromni kamen uzbrdo, vidi kako se kamen skotrlja dolje, i da onda započinje sve iznova.

Camus se tom ukletom sudbinom poslužio kao metaforom za ljudsko stanje. Slavna prva rečenica u knjizi glasi: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem, a to je samoubojstvo.”

Albert Camus možda se izražavao brutalnije iskreno od većine ljudi, ali u svojemu razmišljanju nipošto nije usamljen. Tijekom protekla dva stoljeća mnogi su pisci – ljutiti i buntovni, ili jednostavno deprimirani – formirali sumorni „zbor”, i razglašavali propast religioznosti i vjere u značajnom dijelu intelektualnih krugova u zapadnjačkoj kulturi.

Pišući u viktorijansko doba, britanski pjesnik i književni kritičar Matthew Arnold sažeo je to u svojoj pjesmi Dover Beach („Doverski žal”). Govoreći o navodno smanjenome „moru vjere”, napisao je: „Sada čujem samo / njegov sjetan, oduljen, i sve tiši urlik, / kako se povlači. […]”

Ključna vrijednost

I danas taj neprimjetni, ali neprekidni učinak tog opadanja vjere među svjetovnim elitama prožeo je žalošću živote bezbrojnih ljudi. Jedna posljedica toga je uzlet jedne vrste novoga poganstva, lišenoga vjere, nade i radosti. Papa Benedikt XVI. Europu je nazvao „demografskom zimom” – dramatični pad broja rođenih i sve brže smanjenje broja stanovništva – znakom da je Europa „izgubila povjerenje u svoju vlastitu budućnost”.

Sve to naglašava koliko je zapravo važna vrlina radosti. Karakteristično obilježje naše suvremene sekularne kulture, opsjednute zabavom, jest duboka tuga koja je prožima. Suprotstaviti se toj sveprožimajućoj sumornosti postala je kršćanska dužnost.

Camus je zaključio da samoubojstvo nije prikladan odgovor na njegov „filozofski problem”, i njegov je odgovor zato bio „živjeti u pobuni”. To je značilo pokušaj – herojski, ali u konačnici osuđen na propast – nametnuti smisao u biti „apsurdnome” ljudskome životu. Drugi su se pisci tome pridružili. Popularni roman američkoga pisca Ernesta Hemingwaya iz 1952. godine „Starac i more” egzistencijalistička je parabola koja tu ideju ilustrira u okviru fikcije.

Drugi koji su pogođeni opadanjem vjere predlažu različite odgovore. Jedan od tih je la dolce vita udovoljavanja svim tjelesnim i psihološkim potrebama. Mnogi ljudi nastoje pobjeći od straha od besmisla – ili ga barem pokušavaju maskirati – stvarima poput alkohola, droga, i seksa bez ljubavi i obvezivanja, u sveprisutnoj internetskoj pornografiji, ili jednostavno ubijajući vrijeme zabavama koje otupljuju, poput beskrajnoga gledanja televizije. To ponekad upali, ali ne zadugo.

Drugi pristup predstavljaju sekularne utopije. Karl Marx i marksisti njegov su klasični primjer u modernim vremenima. Zamišljajući da ne postoje ni raj ni vječni život, marksisti su smatrali da se ispunjenje ljudskih težnji nužno mora dogoditi u ovome životu i na ovome svijetu. To bi se dogodilo kada dijalektika povijesti dosegne svoj zaključak u radikalno egalitarnome raju na zemlji, zvanome „besklasno društvo”.

Mnogi milijuni života žrtvovani su na oltaru te sekularističke vizije. Uočavajući kultu svojstven karakter marksističke ortodoksije, jedan je kritičar izjavio da je za mnoge zapadnjačke intelektualce dvadesetoga stoljeća marksizam bio „bog koji je zakazao”.

Što kršćanstvo kaže kao odgovor na sve to? Ako radost ima središnju ulogu u njegovu odgovoru, koji razlog ili razloge vjera pruža da budemo radosni u svijetu u kojemu postoji toliko boli i patnje?

Počnimo s činjenicom da kršćanstvo ne poriče stvarnost zla. Ono ga smješta u kontekst vjere. G. K. Chesterton to je sažeto rekao. Govoreći o doktrini istočnoga grijeha, inzistirao je da je na kraju krajeva to dobra vijest, budući da to znači da su ljudska bića „zlorabila dobar svijet, a nisu samo zarobljena u lošemu”.

Istočni grijeh, objašnjava Chesterton, „objašnjava zlo pogrešnim korištenjem volje, i tako tvrdi da se on u konačnici može ispraviti ispravnim korištenjem volje”. Kršćanska radost ukorijenjena je u ideji da se ono što je tako očito i bolno pogrešno sa svijetom može u konačnici nadvladati stavljajući ljudsku slobodu u službu dobrote i istine. Isus Krist pokazao je put. U kršćanskoj perspektivi proces ispravljanja stvari, koji je započeo Isus, vodi do uskrsnuća i vječnoga života.

Nada u Kristu

Nitko to nije izrazio bolje od svetoga Pavla u njegovoj prvoj poslanici Korinćanima: „Ako pak Krist nije uskrsnuo”, zaključuje sveti Pavao, „uzalud i vjera vaša. […] Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1 Kor 15,14.19)

To je stanje nevjerovanja točka koju je dosegnula današnja sekularna kultura. No sveti Pavao ne ostaje na tome: „Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. […] tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,12.54b.55)

Vjera u uskrsnuće – Kristovo i naše uskrsnuće – izvor je i bit kršćanske radosti. Kada na nju gledamo iz perspektive kreposti, ona je rezultat vjere i nade. No važno je shvatiti razliku između kreposti koju tako nazivamo i puke prirodne radosti. Obje su one poželjne, ali nisu jedno te isto.

Prirodna radost proizlazi iz temperamenta, ili iz izvanjskih okolnosti, ili iz neke kombinacije obojega. Neki su ljudi jednostavno prirodno veseli. To je privlačna osobina, ali ona može otići predaleko. Samo se sjetite čovjeka koji si ne može pomoći a da ne zbija šale u ozbiljnim situacijama.

Za razliku od prirodne radosti, kršćanska radost zagledana je u budući život kao i u ovaj. Ona može i treba supostojati sa žalošću. Katolički filozof Dietrich von Hildebrand ovako je zaključio u svojoj knjizi „Preobražaj u Kristu”: „Istina je da je Isus svojim raspećem otkupio svijet i očistio sve trpljenje od njegova otrovnoga žalca. No Isus je rekao i ove riječi: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.’ (Mt 16,24)”

„Križ nas neizbježno čeka na našemu životnome putu, i mi ga moramo prihvatiti. No trebamo ga prihvatiti nasljedujući Krista. […] Ako bude upravljano i oblikovano tim dvama eminentno kršćanskim mentalnim stavovima – predanjem Božjoj volji i strpljivošću – sve trpljenje postat će preobraženo i drago Bogu.”

Najveća zapreka radosti nije žalost, nego oholost. „Trajni mir je s poniznima”, stoji u knjizi ‘Nasljeduj Krista’, „ali u srcu ohologa često su zavist i zgražanje”. Sveti Jakov daje praktičan savjet: „Pati li tko među vama? Neka moli!” (Jak 5,13) Molitva nas dovodi u dodir s Bogom, koji je izvor naše vjere i nade – ali i poniznosti.

O radosti uglavnom ovisi ne samo naš vlastiti duševni mir, nego i naša učinkovitost u dovođenju drugih ljudi k Bogu. Sveti Franjo Saleški svojim čitateljima kaže: „Moramo doprinositi svetoj i umjerenoj radosti i ugodnome razgovoru, koji može poslužiti kao utjeha i razonoda našemu bližnjemu, kako mu ne bismo dosađivali svojim namrštenim čelom.” A naravno da imamo i Isusove vlastite riječi o postu: „I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.” (Mt 6,16)

U konačnici, kršćanska radost mnogo je više od pukoga dobroga osjećaja. Ona je način svjedočenja vjere – dio izazova evangeliziranja sumorne sekularne kulture, koja je posvuda oko nas.

Albert Camus i egzistencijalisti nisu bili jedini francuski intelektualci koji su promišljali o ovim stvarima. Paul Claudel (1868. – 1955.), pjesnik, dramatičar, diplomat i gorljivi katolik, rekao je: „Recite im da je jedina njihova dužnost radost! Jer radost je znak da ljubimo Boga, i tako ćemo učiniti veliko dobro za druge i za sebe. Mi moramo biti sretni, i drugi moraju znati da smo sretni.”

Ime za to je – radost.

Izvor: Simply Catholic | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.