MARICA STANKOVIĆ

Zašto veliki gubici, nepravde i krivi sudovi neke duše ne mogu slomiti?

Mnogo se puta ljudi čude, zašto neke duše kraj vrlo velikih neprilika ostanu mirne. Zašto ih i veliki gubitak ne može slomiti. Zašto ih i nepravde i krivi sudovi ne unište. Isto tako mogli bismo se pitati, zašto mnogi ljudi ne zastaju na sitnicama, zašto mogu preko mnogo toga prijeći, zašto se i za velike stvari ne uzrujavaju?

Foto: Shutterstock

Dnevni život u blizini Božjoj velika je stvar. Izvanredno velika! Tako velika da njezinu zamašitost ne možemo pravo ni shvatiti! Jer taj je život u Božjoj blizini u prvom svom stadiju svijest da je Bog kao Stvoritelj uvijek i svagdje. Da bez njega nema ništa i da bez njega ni mi ne možemo ništa učiniti. Kasnije je taj osjećaj blizine Božje u svijesti da je Bog u nama po milostima svojim. Da smo otkupljeni neizrecivom cijenom i da smo posvećivani neprestanim strujama milosti što izlaze iz otkupiteljske uloge Sinove. Onda se ta svijest blizine Božje i osjećaj blizine Božje upotpunjuje znanjem da je Duh Sveti onaj koji nas na tu blizinu zove, koji nam tu blizinu otkriva, koji nam tu blizinu nudi.

A kad duša dođe do toga saznanja, do te zrelosti, do toga unutarnjega gledanja, onda u punoj mjeri i razumije i osjeća i proživljuje blizinu Božju i prisutnost Božju kao ljubav. Ljubav koja nije samo progovorila u nama, koja ne progovara u nama tek od vremena do vremena već je to ogromna velika rijeka koja se razlila u nama, ocean u kome smo se utopili i u kome smo nestali, plamen koji nas je zahvatio, u kojemu gorimo, iz kojega ne želimo izaći. Jer taj plamen, to je ljubav Božja prema nama, i naša prema njemu. Prema tome, taj osjećaj Božje blizine i svijest Božje blizine nije ništa drugo nego ljubav. Zašto i opet o ljubavi govorim? Jer sam već mnogo puta rekla da je naš poziv ljubav. Ljubav prema Bogu i nošenje te ljubavi u duše koje još nitko nije otvorio za to. Možda ćete reći da je to previše. Da su to visovi, na koje nisu pozvane sve duše. Ne, sve su duše pozvane na velike stvari. Istina je, da je mnogim dušama baš u tome pravcu dao Bog izvanredne milosti, a sav je rad tih duša bio u tome, da su se poput Marije šćućurile do nogu njegovih i svoje oči uprle u njega. Ali i radi ustrajne vježbe, radi borbe za blizinu Božju, radi poniznog vapaja za blizinom Božjom, radi nutarnje strategije kojoj je cilj Bog, njegova blizina i njegova ljubav, daje Bog mnogo. On se prije ili kasnije mora u ljubavi sagnuti do duše koja tako čezne za njim i otvoriti joj nove vidike, nove poglede, nove puteve do sebe.

A kad na te puteve i k tim vidicima Bog pozove dušu ili joj ih daje kao plaću za vjernost, kad je duša u takvom trajnom posjedovanju Boga i blizine Božje, onda joj je sve lako. Onda je nijedna bolest ne skrši, nijedan umor ne uništi, nijedna nepravda ne ozlovolji, nijedan neuspjeh ne razočara. Mnogo se puta ljudi čude, zašto neke duše kraj vrlo velikih neprilika ostanu mirne. Zašto ih i veliki gubitak ne može slomiti. Zašto ih i nepravde i krivi sudovi ne unište. Isto tako mogli bismo se pitati, zašto mnogi ljudi ne zastaju na sitnicama, zašto mogu preko mnogo toga prijeći, zašto se i za velike stvari ne uzrujavaju. Jer su tako puni Boga, jer im je tako Bog blizu, jer se ne gube iz njegove blizine, jer se ne miču nikad od njegova krila. To je stanje, koje je Merz označio riječima: “Krećem se u Bogu kao riba u vodi.” To ne znači da takva duša gubi smisao za obične male potrebe čovjeka, da lebdi iznad zemlje, da nije realna. Ne, takva duša sve vidi, sve zna, sve primjećuje, stoji na zemlji s obje noge, sasvim je realna, ali sve stvari, sva pitanja, sve poteškoće gleda ona odozgo, s nekim čudesnim mirom, s nekom velikom nutarnjom sabranošću, jer ih promatra, prosuđuje i rješava iz perspektive gore Tabora gdje joj se Krist ukazuje u sjaju i gdje ga ona vječno gleda i promatra. U svaki dan, u svaki čas dana, u svaku minutu dana. Teško je doći do toga stanja, do trajne i neprekidne povezanosti s Bogom, ali Bog to od svojih hoće i dat će nam, samo ako mi to hoćemo i ako se za to borimo.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. lipnja 2018.

Možda vam se svidi