Mogu li nas računala razumjeti? Ljudska bića koriste jezik kako bi komunicirala, za što se inače mislilo da je jedinstveno ljudska sposobnost. Uz snažan zamah korištenja računala, a u novije vrijeme i naprednih sustava umjetne inteligencije, neki su se zapitali mogu li i računala koristiti i razumjeti jezik. To je pitanje nedavno došlo u prvi plan nakon što je tvrtka za umjetnu inteligenciju OpenAI objavila svojega novoga chatbota, ChatGPT. Novi bot (softver koji se koristi na internetu za obavljanje ponavljajućih zadataka, op. prev.) OpenAI-ja iznimno je impresivan, i može odgovoriti na složena pitanja, prevesti tekstove na prastare jezike, pa čak i pisati poeziju! Mnogi od vodećih stručnjaka u kognitivnoj i računalnoj znanosti impresionirani su onime što ova nova tehnologija može učiniti.

Zasigurno se čini da nešto što može chatati, odgovarati na pitanja, i pisati poeziju ima barem nekakvo razumijevanje jezika. Sustavi poput toga uskoro možda neće samo razumjeti jezik, nego će i postati inteligentnijim od ljudskih bića! Zapravo, neki od najistaknutijih znalaca nastavljaju najavljivati da će AI postati tako velikim da će možda preuzeti čovječanstvo i postati iznimno moćnim entitetom, koji posjeduje „superinteligenciju”, ili inteligenciju koja u velikoj mjeri i u svakome smislu nadmašuje ljudsku inteligenciju. Neki, poput inženjera Anthonyja Levandowskoga, koji je osmislio Googleov samovozeći automobil, eksplicitno zahtijevaju da ljudi u budućnosti počnu štovati AI-jeva „boga”, i službeno su predali papire za ustanovljenje religije kojoj je okosnica umjetna inteligencija. U svjetlu toga novopronađenoga religioznoga zanimanja za umjetnu inteligenciju, vrijedi pozabaviti se temom idolatrije (idolopoklonstva). 

Idolopoklonstvo

Idolopoklonstvo je grijeh star gotovo koliko i čovječanstvo. U Starome zavjetu pronalazimo brojne priče o tome kako Izraelski narod zapada u grijeh idolopoklonstva. U svojoj srži idolopoklonstvo je pripisivanje božanskih svojstava nečemu stvorenome. Pomutnja u odnosu između Stvoritelja i stvorenja ono je što biskup Barron naziva „temeljnim izopačenjem”, iz kojega proistječe „svaki drugi oblik moralne i duhovne disfunkcionalnosti”. Vjerujem da svi razumijete da je idolopoklonstvo veoma ozbiljna stvar, i da ga moramo iskorjenjivati gdje god ga pronađemo.

Idolopoklonstvo je u Starome zavjetu imalo različite oblike, ali često je uključivalo to da ljudi pripisuju božanska svojstva stvarima koja su napravila sama ljudska bića. Toj se vrsti idolopoklonstva izruguje prorok Izaija:

„Polovinom od toga naloži, dakle, oganj, peče meso na žeravi, jede pečenku i siti se; grije se i govori: ‘Ah, grijem se i uživam uz vatru.’ Ali od onoga što preostane pravi sebi boga, svog kumira, pada pred njim ničice i klanja mu se i moli: ‘Spasi me, jer si ti moj bog.’” (Iz 44,16-17)

Tu se Izaija ruga tome kako čovjek štuje drveni lik kao boga. Većini ljudi koji žive u današnje vrijeme štovanje komada drveta može se činiti smiješnim, ali štovanje ili barem pripisivanje kvazibožanskoga statusa umjetnoj inteligenciji možda im se i ne čini smiješnim. Na kraju krajeva, sustavi umjetne inteligencije, za razliku od komada drveta, imaju inteligenciju. Izgleda da razumiju jezik, da rezoniraju, i mnogi misle da će ti sustavi postati inteligentnijima od nas. No iako računala nisu drvena poput drvenoga lika iz 44. poglavlja Knjige Izaijine, ona su ljudske kreacije, i ništa više od toga. Kako bismo to pokazali, važno je poslužiti se filozofijom uma kako bismo shvatili zašto su tako odlučne tvrdnje koje danas iznose neki od promicatelja umjetne inteligencije pogrešne. Ispostavilo se da su računala s računalnim programima nesposobna čak i razumjeti jezik. To se može demonstrirati dosta lako, jednostavnom ilustracijom.

Searleova kineska prostorija

John Searle, filozof uma, razvio je 1980. godine jednostavan misaoni eksperiment kako bi pokazao da iako se čini da računala razumiju jezik, ona ga zapravo ne razumiju. Njegova ilustracija odvija se otprilike ovako:

Zamislite da ste u prostoriji s mnogo kartotečnih ormarića i papira. Imate podroban niz uputa napisanih na jeziku koji razumijete (za našu svrhu, engleskome), i dobili ste zadatak da odgovorite na pitanja postavljena na kineskome. Pitanja napisana na kineskome ubacuju se u prostoriju kroz prorez na vratima. Vi trebate uzeti pitanje i slijediti svoj niz uputa, koristeći resurse u prostoriji kako biste sastavili kineska slova i „odgovorili” na pitanje odgovorom napisanim na kineskome. Vaš „odgovor” posve je određen uputama i primljenim pitanjem. Vi nemate znanja kineskoga jezika, ali upute koje ste dobili tako su pametne da samo slijedeći ih i otvarajući ispravne ladice i kartotečne ormariće, i ispravno slažući slova, vi možete producirati odgovore jednako dobre kao što bi bili i odgovori koje bi dala osoba koja zna kineski! I tako ljudi izvan prostorije možda neće biti svjesni da na njihova pitanja odgovara osoba koja nema znanja kineskoga.

Očito, vaš posao pronalaženja i redanja kineskih slova nešto je što bi moglo raditi računalo (vjerojatno brže). Dakle, ako bi umjesto vas na pitanja od kineskih slova odgovaralo računalo, bi li to pokazalo da računalo razumije kineski? Jasno da ne bi, jer smo mi pretpostavili da involvirana osoba nema poznavanja kineskoga. Ova ilustracija pokazuje da čak i kada bi program bio tako pametno osmišljen da oponaša ljudske odgovore, računalo (ili osoba) koja se koristi programom ne bi nužno morala razumjeti pitanja ili odgovore.

Ključna razlika

Searleov primjer oslanja se na razliku između semantike i sintakse. Semantika se odnosi na značenje riječi. Riječi poput „bazen”, „brz” i „London” opisuju ili se odnose na stvari u svijetu. One imaju stvarna značenja, koja ljudi razumijevaju kako bi se koristili tim riječima u razgovorima. Kako bi se značenje ispravno prenijelo, one moraju biti ispravno poredane ili posložene prema ispravnoj sintaksi. Na primjer, rečenica „John voli brzo plivati u svojemu bazenu u Londonu” prenosi određenu ideju, dok rečenica „Brzo Londonu John plivati voli svojemu u bazenu” uopće ne prenosi ništa – besmislica je. Riječi su u obje rečenice jednake, ali njihov je poredak različit. I opet, rečenica „John voli brzo plivati u svojoj mikrovalnoj pećnici u Londonu” nema smisla, ne zbog neispravne sintakse, nego zato što mikrovalna pećnica nije nešto u čemu osoba može plivati. Tko god razumije značenje riječi „plivati” i „mikrovalna pećnica” znao bi da ta rečenica nije logična.

Razlika između sintakse i semantike je važna, smatra Searle, zato što je računalni program samo sintaktičan, a ne i semantički. Sve što računalo (ili ljudsko biće u kineskoj prostoriji) radi jest da slijedi formulaičan sustav redanja simbolâ. Ti simboli za računalo ili za ljudsko biće u prostoriji nemaju značenja ili semantičkog sadržaja. Dakle, budući da ljudska bića razumiju jezik, ovo pokazuje da ljudski um nije puki računalni program. Kako kaže Searle: „Budući da su programi definirani čisto formalno ili sintaktički, i budući da umovi nemaju intrinzično mentalan sadržaj, neposredno slijedi da program sam po sebi ne može sačinjavati um.”

Zaključak

Kako to pomaže pokazati ilustracija sa Searleovom kineskom prostorijom, programi umjetne inteligencije mogu biti impresivni, ali oni nisu svjesna, inteligentna bića, koja razumiju jezik, svijet itd. Računala su strojevi koji su iznimno učinkoviti u manipuliranju simbolima prema nekome programu. Ovime se ni na koji način ne umanjuju velike stvari koje je umjetna inteligencija ljudima pomogla ostvariti. Nastavljajući se koristiti i postajući sofisticiranijom, umjetna inteligencija bez sumnje može pomoći ljudskim bićima riješiti mnoštvo različitih problema. No bez obzira koliko korisnom i impresivnom se umjetna inteligencija može činiti, malo filozofskoga promišljanja može pokazati da računalni program nije sposoban za ono za što je sposoban ljudski um. Umjetna inteligencija je stvar koju je načinio čovjek, i tako se prema njoj treba i odnositi. Bilo koji pokušaj pobožanstvenja umjetne inteligencije ogromna je pogrješka.

Budući da se ljudska priroda nije promijenila, iskušenje idolopoklonstva – iako u uvijek novim oblicima – uvijek će biti prisutno. Kao kršćani moramo uvidjeti prirodu umjetne inteligencije, i shvatiti da – unatoč tome kako se čini – strojevi nisu sposobni razumjeti i rezonirati onako kako to jesu ljudska bića, a još su manje sposobni razumjeti i rezonirati onako kako to čini Bog. Moramo izbjeći iskušenje pripisivanja božanskoga ili čak kvazibožanskoga statusa nečemu što smo mi stvorili, koliko god oni bilo impresivno, ili koliko god impresivnim moglo ono postati. Budimo zahvalni što nam je Bog dao naš razum, pa čak i ako nismo pozorni na Njegovu objavu ili je nismo svjesni, malo filozofije može nam pomoći shvatiti pravu prirodu umjetne inteligencije.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.