Ponekad prepoznajemo prave prijatelje tek kada odlaze ili kada su već otišli. Nedavno sam imao jedno gorko-slatko iskustvo. Jedan od vrlih svećenika njujorške biskupije, otac James McGuire, župnik crkve Svetog Ivana i Marije u Chappaquai, umirao je. Nismo bili bliski prijatelji, bili smo dobri poznanici. Više puta sam mu držao duhovne vježbe. Njegov nadimak bio je “gospodin Jim”, jer je uvijek bio pristojan, pomalo rezerviran, ali prijateljski raspoložen i inteligentan. Uvijek je bio zahvalan na učinjenim uslugama. Đakon u župi me ljubazno nazvao i rekao: “Jim bi vas htio vidjeti, umire.” Stigavši u župni dvor, vidio sam da ima vrlo težak rak na jednoj strani lica. Vilica je mogla stajati na mjestu samo uz potporu. To je bio jedan od najljepših i najdragocjenijih posjeta. Bolest ga je učinila manje rezerviranim i spontanijim. Kada smo ja i novak, koji je bio sa mnom, odlazili, novak je zatražio njegov blagoslov. Jim nas je podario lijepim, dugim, srdačnim blagoslovom. Kada smo ustali rekao je: “Znate, ovo vam pokazuje što patnja može učiniti. Dao sam vam ‘protestantski blagoslov’.” (Običavali smo nazivati “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga” katoličkim blagoslovom, a kada bismo izgovarali spontani blagoslov u kakvoj prigodi, “protestantskim blagoslovom” jer su protestantski pastori običavali davati ovu vrstu blagoslova.) Jim je bio tako otvoren, otkrivao nam je svoje osjećaje i rekao mi je nešto jako lijepo. Rekao je: “Znaš, Bene, već sam tri puta padao i dizao se s ovom stvari (odnosilo se to na rak) i svaki put kada bih pao, on je bio sa mnom. Svaki put kada bih se pridigao, on je bio sa mnom. Znam da će on biti sa mnom kada dođe vrijeme odlaska.” Bile su ovo neočekivano iskrene riječi iz usta mirnog i rezerviranog čovjeka. Nisam bio vidio Jima nekoliko godina, ali u dijeljenju teške patnje mnogo toga je postalo moguće. Sve obrane su pale. Bili smo iskreni, a ne samo konvencionalni.

Koliko li smo uistinu skriveni jedni od drugih. “Kako si?” “O, dobro.” Možda i umiremo, ali kažemo: “O, dobro.” Kada ste među siromašnima i upitate nekoga: “Kako ste?”, a on umire, reći će vam: “Umirem, bojim se.” U predgrađima kada pitate: “Kako ste?”, odgovor je, “Dobro sam. Imam rak na mozgu, no dobro sam.” Obično se bojimo čak i prijateljima reći istinu o sebi, jer se bojimo da ćemo  ih izgubiti. Moj prijatelj, mons. Bob Brown, koji je umro prije nekoliko godina, bio je drukčiji. Bio je jako bolestan i šest je godina bolovao od raka. Kada biste ga upitali: “Bobe, kako ste?” Odgovor je bio: “Super za čovjeka koji umire od raka.” Kada je to rekao prvi put ostao sam bez riječi. Bojimo se podijeliti s drugima ono što bi moglo zbližiti druge s nama, i nas s njima. Bojimo se podijeliti naše patnje. Prisjetimo se samo da se naš Gospodin Isus Krist nije bojao podijeliti svoje patnje. On ih još uvijek dijeli. U tome se sastoji bit križa.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Benedicta J. Groeschela “Izlazak iz tame”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.