Nužno je da Božju tišinu pronađemo ne samo u nama samima nego i jedni u drugima. Ako nam drugi čovjek ne izgovori riječi koje proizlaze od Boga i koje komuniciraju s tišinom Božjom u našoj duši, tada ostajemo izolirani u vlastitoj tišini, iz koje se Bog povlači. Jer nutarnja tišina ovisi o neprestanu traženju, neprestanim vapajima u noći, neprestanu nadvijanju nad bezdanom. Ako čvrsto prianjamo uz tišinu, vjerujući da smo je zauvijek pronašli, tada prestajemo tražiti Boga i tišina zamire u nama. Tišina u kojoj se Boga više ne traži prestaje govoriti o njemu. Tišina iz koje, kako se čini, On nije odsutan, ugrožava njegovu trajnu prisutnost. Jer nalazimo ga onda kada ga tražim, a kada ga prestanemo tražiti, izmiče nam. Čujemo ga samo onda kada se nadamo da ćemo biti ispunjeni, a kada prestanemo osluškivati, On prestaje govoriti i njegova tišina sve više slabi i postaje mrtva, iako je popunjavamo jekom buke vlastitih emocija.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Misli u samoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.