Sveti Antun Pustinjak posjedovao je još i ovaj milosni dar. Kad se nalazio na gori pa je u sebi nešto premišljao i bio nesiguran, pošto bi se pomolio, to bi mu Božja providnost razotkrila. Sveca je, kao što kaže Sveto pismo, sam Bog poučavao. Jednom je zgodom vodio razgovor, s nekim koji dođoše k njemu, o stanju duše kao i o tome gdje joj je nakon ovog života dodijeljeno mjesto. Naredne ga je noći netko pozvao odozgor i rekao: “Antune, ustani, iziđi van i gledaj!”

On je izišao jer je znao koga mora poslušati, pogledao je i vidio neku spodobu koja bijaše nakazna i užasna izgleda. Stajala je i sezala sve do oblaka. Vidio je neka bića koja su uzlazila kao da imaju krila. I taj je div raširio ruke. Jedne je zaustavljao, a drugi su preletjeli i pošto bi preko njega prešli, dalje su sigurno bili uznošeni. Div je na te škripao zubima, a onima koji su pali radovao se.

I odmah je Antunu bio upravljen glas: “Shvati ovo što gledaš.” Razum mu se tada otvorio, te je shvatio da se tu radi o prijelazu duša. Div koji je ondje stajao bio je neprijatelj Đavao, koji je prepun zavisti prema onima koji vjeruju. One koji mu pripadaše grabi i priječi im da prođu, a one koji ga nisu slijedili ne može zaustaviti, jer prelaze preko njega. Kad je to ponovno vidio, imajući to na pameti, još se većima borio kako bi danomice postajao sve savršeniji. Iz vlastite pobude nije pripovijedao o tome slučaju, kad je međutim neko vrijeme proboravio u molitvi i zanosu, nekolicina ga je iz njegove okoline pitala i dodijavala mu, pa je tako bio prisiljen progovoriti jer kao otac nije mogao ništa pred svojom duhovnom djecom sakriti. Bio je uvjeren da mu je savjest čista od bilo kakve taštine.

Tekst je preuzet iz knjige “Sveti Atanazije: Život sv. Antuna Pustinjaka” u izdanju Kršćanske sadašnjosti