Vjera je kao težnja. Ona na zemlji ostvaruje dodir duše s Božjim bićem. Može se reći da nam vjera daje cijeloga Boga u onoj mjeri u kojoj znamo otvoriti dušu. Malo-pomalo učimo kako se sjediniti s Bogom u svemu. To znači: vjera je čežnja koja se ne odnosi na neki predmet, nego na Sve, čežnja usmjerena na obećanu budućnost.

Za svetoga Ivana od Križa to se sjedinjenje može ostvariti samo po vjeri po kojoj duša svim svojim jadnim sposobnostima čezne za Bogom. Vjera je dakle na ovome svijetu jedino svjetlo u kojemu nam je moguće posjedovati Boga. “Vjera u ovome životu ima onu ulogu koju na onom svijetu ima svjetlost Božje slave. I vjera nam daje Boga.” (Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, II, pogl. 24.)

Kao što kaže sveti Pavao: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1), a to znači, prema riječima svetoga Ivana od Križa: “Velika je sličnost između vjere i Boga; Bog je Trojstvo u osobama i jedinstvo u naravi: ali samo nam vjera daje da to tako razumijemo.” (Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, II, pogl. 9.)

Vjera nam daje i beskrajno bogatstvo sadržano u Utjelovljenoj Riječi. On je Kruh života, svakodnevni kruh naših duša, kruh po vjeri.

Taj nam se kruh nudi u svakom trenutku života. Što se više njime budemo hranili, to ćemo više rasti. Sve je sadržano u Utjelovljenoj Riječi, Bogu kojega možemo uzeti u sebe. “Bog nam je sve rekao odjednom i u toj jedinoj Riječi.” (Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, II, pogl. 22.)

Duša može ući u njega i osjetiti kako je istinita ova Očeva riječ: “U njemu ćeš naći više nego što tražiš ili želiš, jer On je sva moja riječ. Slušajte ga jer vam nemam objaviti kakvu drugu vjeru ni pokazati kakvu drugu istinu… i naći ćete najdublje tajne, blago mudrosti i božanska čudesa koja On sadrži.” (Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, II, pogl. 22.)

Svim tim bogatstvom koje nam se nudi možemo se koristiti tek malo-pomalo: cijela nam vječnost neće biti dovoljna. Sveti Ivan od Križa objašnjava nam da, čak i u raju, Bog ostaje nedostižan anđelima i dušama koje ga gledaju. Tim više na zemlji! Razlog tomu nije u nedostatku vjere, nego u slabosti naše stvorene duše, slabosti koja se povećava zbog naših nebrojenih nesavršenosti i grijeha. Sve to ograničava našu mogućnost da se obogatimo Bogom. Pa ipak, to nas ne bi trebalo obeshrabriti, nego naprotiv potaknuti da se Bogu otvorimo što je više moguće. U Božjim očima nije važna veličina čaše, nego da je čaša puna, da dostigne svoju puninu.

Toliki dragocjeni izgubljeni trenutci mogli su biti bolje iskorišteni; naime, za otvaranje duše Bogu.

Na duhovnom putovanju napredujemo stupnjevito. Doći će trenutak kad ćemo biti sposobni radosno odbaciti vanjsku opnu duhovnoga života, opnu koja se prečesto sastoji u razmišljanju o Bogu i u zamišljanju slika i oblika koji bi mogli odgovarati njegovim osobinama, da bismo se konačno počeli hraniti bitî vječnih istina.

U molitvi po kojoj ulazimo u vrlo prisan odnos s Bogom duša se katkada posve oslobađa vremena i stvorenoga svijeta; to je duhovni stav koji sveti Ivan od Križa ovako opisuje:

“Sjedinjuje s Bogom po umu, oslobađa od svega stvorenoga i neovisna je o vremenu; takva je molitva za koju se kaže da dosiže Nebesa, zato što nije u vremenu.” (Sveti Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, II, pogl. 14.)

Snagom vjere, na ovaj ćemo način uspjeti bar malo nasljedovati život odabranih koji neprestano pjevaju: “Svet, svet, svet…” Prirodno je da se događa, kako govori sestra Elizabeta, da “osjećamo ili ne osjećamo”, da se nalazimo “u tami ili u svjetlu”, ali nju je gotovo stid praviti neku razliku među tim stanjima. Duša ostaje ovisna o raznim životnim okolnostima, o iznenađenjima i neočekivanostima koje one donose, i to je za nju radosna prigoda da živi po vjeri. Unatoč olujama, unatoč magli koja može dolaziti od nje ili “iz dubine ponora”, duša uvijek udiše onaj isti zrak koji dolazi s božanskih visina. S radošću, u neprestanoj mijeni događaja i stvari koje ju okružuju, duša kroz najrazličitije oblike izražavanja otkriva crte istoga vječnog Božjeg lica koje se nad nju prigiba.

Zahvaljujući vjeri Marija Magdalena prepoznaje Krista u liku vrtlara i kliče: Rabbuni, Učitelju! (Iv 20,16). Ivan po vjeri prepoznaje Gospodina u liku neznanca kojega je susreo na obali jezera.

Vjera nam dakle omogućuje sjedinjenje s Bogom u sadašnjem trenutku i susret s njim u svemu, pod raznim vidovima. Vjera nas tjera vjerovati u Gospodinovu prisutnost, čak i onda kad imamo dojam da se On od nas udaljuje. Ako nam se čini da nas Bog ostavlja same, to je zato što želi staviti na kušnju našu vjeru oduzimajući nam svaku osjetilnu utjehu.

Kada duša čezne za Bogom po vjeri, tada u nju dolazi ne samo Bog nego i cijeli svemir. Budući da svemir proizlazi iz Stvoritelja i o njemu je u svakom trenutku ovisan kao o izvoru iz kojega crpe svoju srž, duša koja udiše Boga udiše i cijeli svemir. Kršćanska duša osjeća kozmičku solidarnost.

U toj perspektivi možemo razumjeti neke mistike koji su opjevali puninu doživljenu u trenutcima kada im je Bog dopustio da osjetilima ćute to posjedovanje svega stvorenoga, posjedovanje koje po vjeri žive u svakom trenutku. “Nebesa su moja, narodi su moji, moji su pravednici, sam Bog je moj i za mene, budući da je Krist moj i sav za mene. Moji su grješnici i anđeli. Što još tražiš, dušo moja? Sve je to tvoje.” (Sveti Ivan od Križa, Savjeti i maksime.)

Naravno, razlika između njih i nas neizmjerna je jer nismo na istom stupnju, ali sve ono što opisuju mistici već postoji u zametku u svakoj gorljivoj duši; treba imati gorušičino zrno vjere, treba ga se domoći.

Nakon što je po vjeri čeznula za Bogom, duša će se Bogu i prikazati. Bogu će vratiti sve njegove darove i potpuno mu se prikazati, i tako će mu iskazati svoju ljubav.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Victora Siona “Živjeti sadašnji trenutak”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net