Ljudski govor ima veliku potrebu da bude reguliran i zauzdan (usp. Jak 1,26) budući da je svatko jako sklon pustiti ga da se bavi onim stvarima koje ugađaju našim osjetilima. Puno govoriti ima svoj korijen u određenoj oholosti s kojom, budući da smo se uvjerili kako znamo mnogo i budući da nam se sviđaju naše zamisli, stalno se upinjemo kako bismo ih utisnuli u duše drugih te izigravali učitelje nad njima kao da bi trebali nešto od nas naučiti.

Ne mogu se u malo riječi izraziti zla koja se rađaju od mnoštva riječi. Govorljivost je majka lijenosti, dokaz neznanja i ludosti, vodi do opiranja, u službi je laži te ohlađuje žar pobožnosti. Mnogo riječi daje maha izopačenim strastima, a od toga jezik je potom vođen da još lakše nastavi indiskretan govor. Nemoj duljiti u dugim razlaganjima s onim tko te nerado sluša kako mu ne bi dojadio. Isto se ponašaj i prema onome tko te rado sluša kako ne bi prevršio mjeru skromnosti.

Izbjegavaj rječit i glasan govor jer su i jedan i drugi mrski te su znak preuzetnosti i taštine. O sebi, o svojim stvarima i o svojim bližnjima nikada ne govori, osim iz puke potrebe i to što je moguće kraće i manje. Ako ti se učini da tkogod drugi o sebi pretjerano govori, potrudi se izvući ono što je dobro, ali ga nemoj nasljedovati, premda njegove riječi težile i vlastitu poniženju i optužbi samoga sebe. O svome bližnjemu i njegovim stvarima misli što je moguće manje, osim za reći štogod dobra gdje to zahtijeva kakva prigoda. Rado govori o Bogu, osobito o njegovoj ljubavi i dobroti. To, pak, čini sa strahom da možeš i u ovome pogriješiti i neka ti bude draže da budeš pažljiva kad tkogod drugi o tome razlaže, čuvajući njegove riječi u dubini svojega srca. O drugome neka samo zvuk udara o tvoje uši, a neka ti um bude uzdignut ka Gospodinu. Ako zatreba poslušati nekoga s nakanom da mu odgovoriš, nemoj stoga propustiti da poneku misao upraviš k nebu gdje prebiva tvoj Bog; promatraj njegovu uzvišenost i kako on uvijek gleda na tvoju poniznost.

Stvari koje ti dolaze na srce kako bi ih rekao neka budu promišljene prije nego što ti dođu na jezik jer ćeš o mnogima uvidjeti da bi bilo bolje da iz tebe nisu izišle van. Osim toga te upozoravam: za dobar dio stvari i od onih za koje misliš da je dobro da ih kažeš bilo bi bolje da ih u šutnji pokopaš. A to ćeš spoznati misleći na njih nakon što je prošla prigoda da ih kažeš.

Šutnja je, kćeri moja, velika jakost duhovne borbe i sigurna nada pobjede. Šutnja je prijatelj onoga tko se ne pouzdaje u sebe, a pouzdaje se u Boga. Ona je Čuvarica svete molitve i čudesna pomoć pri stjecanju kreposti.

Kako bi se naviknula šutjeti, često razmatraj štete i opasnosti govorljivosti i velika dobra šutnje. S ljubavlju njeguj ovu krepost te, kako bi ti postala navikom, neko vrijeme šuti i ondje gdje ne bi bilo loše govoriti osim ako to ne bi bilo tebi ili drugima na štetu. Stoga će ti koristiti biti daleko od razgovora jer ćeš tako umjesto ljudi za društvo imati anđele, svece i samoga Boga. Napokon, sjeti se borbe koju si poduzela jer, videći koliko u ovome još trebaš učiniti, napustit će te želja za pretjeranim govorom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lorenza Scupolija “Duhovni boj”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.