Bog od nas traži našu volju, naše dobro nastojanje koje trebamo pokazati svojom, makar i malom, ali časnom duhovnom borbom i spoznajom svoje grešnosti. Svim ostalim dariva On nas. U duhovnom životu nisu nam potrebne snažne ruke kako bismo se smireno borili, kako bismo iskali milosrđe Božje i kako bismo mu zahvaljivali na svemu. Onaj tko se prepušta rukama Božjim, bez ikakva svoga plana, povjerava sebe planu Božjem. Što se čovjek više oslanja na samoga sebe, zaostaje: ne napreduje duhovno, jer stvara prepreke milosrđu Božjem. Da bismo napredovali, moramo imati potpuno pouzdanje u Boga.

Bog u svakom trenutku svojom ljubavlju miluje srca svih ljudi, ali mi toga nismo svjesni, jer se na naše srce uhvatila kora. Kad očisti svoje srce, čovjek osjeća ganuće, potresenost, ludi, jer uviđa dobročinstva i dobrotu Gospoda Boga koji nas sve podjednako voli, boluje zbog onih koji pate, a raduje se zbog onih koji žive duhovnim životom. Dovoljno je da se dobra duša samo sjeti dobročinstava Božjih, pa da ga ona uznesu, a kamoli tek ako pomisli na mnogobrojne svoje grijehe i na beskrajno milosrđe Božje! Kada čovjek vidi brižnost Božju, ako je očistio oči svoje duše, on osjeća i doživljava sav promisao Božji srcem koje je, oslobođeno kore i očišćeno, postalo osjetljivo i topi se od zahvalnosti: ludi u pozitivnom smislu. Zato darivanja Božja, kad ih čovjek osjeća, prave pukotine u njegovu srcu i ono prepukne. A onda, dok ruka Božja miluje dobro i časno srce njegovo, dodiruje rane na srcu i od toga treperi sva nutrina čovjekova i raste njegova zahvalnost prema Bogu. Oni koji se bore, razvijaju samosvijest o svojoj grešnosti i spoznaju dobročinstava Božjih, i koji sebe s povjerenjem prepuštaju velikom milosrđu Njegovu, uznose svoju dušu u raj s velikom sigurnošću i s mnogo manje tjelesnog napora.

Neki ljudi kažu: “Vjerujem da će mi Bog pomoći”, a s druge strane zgrću novac kako ni u čemu ne bi oskudijevali. Oni se rugaju Bogu, jer se ne uzdaju u Boga, već u novac. Ako ne prestanu voljeti novac i polažu u njega nadu, neće moći položiti nadu u Boga. Ja ne kažem da ljudi ne trebaju štedjeti za slučaj potrebe, ali ne trebaju polagati svu svoju nadu u novac i dati mu svoje srce, jer tako zaboravljaju na Boga. Tko god sam planira, nemajući pouzdanja u Boga, i kasnije kaže da Bog tako želi, taj za djelo svoje dobiva đavolski “blagoslov” i neprestano se muči. Nismo upoznali silu i dobrotu Božju. Ne puštamo ga da nama upravlja i zato imamo silne nevolje.

Na gori Sinajskoj, tamo u isposnici Svete Epistimije gdje sam boravio, bilo je veoma malo vode. U jednoj pećini, na nekih dvadeset metara od isposnice, iz samo jedne pukotine kapala je voda kap po kap. Napravio sam malu cisternu i uspijevao skupiti tri litre vode tijekom dvadeset i četiri sata. Kad sam odlazio uzeti vodu, ostavljao sam kanticu da se napuni vodom i za to vrijeme izgovarao Akatiste Presvetoj Bogorodici. Namočio bih malo rukom samo čelo, jer mi je to mnogo pomagalo. Uzimao sam malo vode za piće, a u jednu konzervicu bih nakupio malo vode za ptičice i miševe kojih je bilo u isposnici. Ostatak vode morao mi je poslužiti za pranje jednog komada odjeće i tako dalje. Kakvu sam radost, kakvu zahvalnost osjećao za to malo vode što sam imao! Slavoslovlje, jer sam imao vode! Kad sam došao na Svetu Goru proboravio sam kratko vrijeme u skitu manastira Iviron, zato što je to sunčano mjesto s mnogo vode. Bila je ondje jedna cisterna iz koje se prelijevala voda i tekla posvuda naokolo. Uh, prao sam i noge i glavu, ali zaboravio sam se. Na gori Sinaju oči su mi se punile suzama od zahvalnosti zbog to malo vode, a u skitu sam to znao zaboraviti zbog obilja vode. Zato sam ponovno otišao onamo, ali sam ovoga puta boravio nekih osamdeset metara od velike cisterne i imao sam jednu malu cisternu. Kako se gubi, kako se zaboravlja čovjek u izobilju!

Dobri Bog dariva nas obilno i uvijek silom svojom djeluje za naše dobro. Sva dobra koja posjedujemo darovi su Božji. Učinio je da sve služi stvorenje njegovo, čovjeka, i da se sve žrtvuje za njega, od životinja i ptica, malih i velikih, sve do biljaka – pa se još i sam Bog žrtvovao da otkupi čovjeka. Nemojmo biti ravnodušni prema svemu tome i ranjavati ga svojom velikom nezahvalnošću i bezosjećajnošću, nego mu zahvaljujmo i slavimo ga.

Bitno.net