Kada govorimo o Bogu, u pravilu se osvrćemo na njegova svojstva. Kažemo da je Bog svet, dobar i pravedan, svemoguć, sveznajuć. Božja svojstva, međutim, imaju još jednu posebnu osobinu koja ih izdvaja. Čovjekove kvalitete, iako su manje-više dio njega samoga, nisu posve neodvojive od njega. Može izgubiti neke od njih, a opet ostati ono što jest. Osoba koja je po prirodi povjerljiva i iskrena može, zbog raznih razočaranja, postati sumnjičava i suzdržana. I upravo ta podložnost preobrazbi čini život složenim – čovjek biva izmijenjen, a opet ne gubi sebe, i s tom se promjenom mora nositi. No s Bogom nije tako. Jer, kada bi bilo moguće lišiti Boga njegove pravednosti, ono što bi ostalo ne bi bio nepravedan Bog, već nikakav Bog. Čovjekove su značajke njegovo vlasništvo, Božja svojstva njegova bit. Svako od njih očituje neki drugi aspekt njegova bića. Zapravo, Bog i njegova svojstva su jedno. Tu jednost, naravno, nismo u stanju shvatiti, i možemo je, u najboljem slučaju, biti samo nejasno svjesni. Kakvo bi čudo bilo shvatiti Božju pravednost kao čistu dobrotu. Shvatiti to značilo bi razumjeti puninu Božjega savršenstva, čistog i nepomiješanog u jednostavnosti njegova bića.

Razmotrimo jednu Božju osobinu koja se rijeko spominje – njegovu strpljivost. Odmah se nameće prigovor: Kakvo značenje ima strpljivost kada se primijeni na Boga? Nije li on veličanstvenost i slava? I nije li strpčljivost nešto ponizno – vrlina samo kada je postojanje siromašno i bijedno? „Prokleta bila nada“, uzvikuje Faust. „Prokleta bila vjera, ali iznad svega, prokleta bila strpljivost.“ I ne mora li snažna duša tako reagirati na sam spomen te riječi?

Strpljivost ne mora biti tek puka pokornost. Genij je definiran kao beskonačna sposobnost podnošenja muke, i to je istina, jer izvanredne moći sazrijevaju tek nakon dugog razdoblja pripreme i ustrajnosti. Čovjek od akcije, unatoč svojoj žarkoj želji za ostvarenjem, mora biti sposoban čekati da mu prilika pokuca na vrata. A čekanje je izraz strpljivosti. Strpljivost je, također, ona tiha unutarnja snaga kojom se osoba uhvati ukoštac s okolnostima i ovlada njima. Strpljivost, sasvim sigurno, može biti svojstvo istinski velikog čovjeka – ono je, možda, ključna kvaliteta koja mu omogućuje da zgrabi stvarnost i iskoristi je.

Stoga, svakako vrijedi istražiti strpljivost Onoga koji je sama veličanstvenost, jer će se, premda se isprva čine neskladnima, sljedeće misli stopiti u jedinstvenu, utješnu istinu.

To što je Bog želio zemaljski život objava je njegove strpljivosti, jer on samo po strpljivosti može uspijevati. On vidi živa bića kako se igraju, zabavljaju, lutaju, idu na sve strane, rasipaju materiju, energiju i ideje. On vidi nesklad između života kakav po sebi jest i onoga što ljudi nazivaju „praktičnošću“, „ekonomičnošću“, „učinkovitošću“. On zna da je upravo ta razlika ono što životu daje njegovu najdragocjeniju kvalitetu. On vidi sve divne „slučajne događaje“, sve slatke „ludosti“ i ne sputava ih. Bog je spokojan i bezbrižan u vlastitom postojanju. Da nema njegove moći nad zemljom, u zraku, u svjetlu, u materiji, nijedna biljka ne bi procvala, nijedna životinja ne bi krenula svojim bezbrižnim putem, nijedno ljudsko biće ne bi uživalo ni jedan časak sreće. Božja ljubav ne teži kratkoročnom ostvarenju onoga što zahtijeva dulji period. Ona dopušta igru, raduje se obilju, daje prostor suvišnom i prividnoj ludosti. Daje dovoljno vremena nesigurnosti i neodlučnosti. Odbija intervenirati kada stvorenje oklijeva, ili se zapetlja u čvor i čeka dok se ono ne predomisli, izvuče i ispravi. Čovjeka ispunjava čuđenje pri pomisli kakav mora biti Bog koji je stvorio ljudska bića onakvima kakva jesu, i koji je oblikovao postojanje na takav način da njegova stvorenja mogu postojati unutar njega. Ponovno se očituje Božja strpljivost.

No što je s onime što ne uspijeva – s inferiornim, manjkavim? Što bismo učinili da smo izgradili kraljevstvo živih bića, pokrenuli veličanstveni proces razvoja, a potom primijetili da nešto ne napreduje, da je nešto zaustavljeno u rastu, ili da je nešto na krivome mjestu? Odmah intervenirati – iščupati ovo, iskorijeniti ono – zar ne? I čineći tako, previdjeti vrijednosti koje te stvari posjeduju, čak i u svojoj nesavršenosti. Trebali bismo propustiti uočiti njihovu iskru smisla koju zadržavaju čak i u svojoj manjkavosti. I trebali bismo zaboraviti njihovu važnost za one nadmoćne i izvrsne.

Nismo li katkad sanjarili o divnome svijetu u kojem su roditelji u svakom domu savršeno zdravi i sposobni, djeca nadarena i lijepo odgojena, domovi dobro vođeni, besprijekorno održavani i ukusno uređeni; u kojemu ne bi bilo siromaštva, bolesti ili neke druge poteškoće? Kada bi tako nešto bilo moguće, postalo bi nepodnošljivo, i po svoj bi prilici naposljetku sve loše završilo. Jao zdravom čovjeku koji bi smatrao da bolesni nemaju pravo postojati, i koji bi ih radije istrijebio nego im pomogao ili ih, ako im se ne može pomoći, odbio tolerirati. I jao snažnom čovjeku koji ne prepoznaje da je njegova vlastita snaga tim slobodnija i velikodušnija zbog njegova obzira prema slabosti drugih. Takvoga će čovjeka uništiti njegova vlastita neobuzdana moć.

Sve to upućuje na činjenicu da je život bez strpljivosti nemoguć. Jer strpljivost podnosi nesavršenost, obuzdava se u ophođenju s manjkavim, pošteđuje nesretne i okružuje ih onom dubokom brigom koja nije puki izraz suosjećanja, već sudioništvo u njihovoj sudbini. I tako čovjek, na svoj način, samo nastavlja provoditi u djelo onu kvalitetu koju je Bog očitovao na samom početku stvaranja. Uistinu, onaj koji je sazdao ovaj svijet učinio je strpljivost temeljnim uvjetom čovjekova postojanja u njemu.

Izvor: The Faith and Modern Man | Prijevod: Miodrag Vojvodić